Slučaj Lendrić: Nije moguće izjednačiti zvižduke na Grbavici i fašizam na Pecari

Piše Haris Ljevo

Na ovim prostorima svako malo neki sportski događaj podigne dosta prašine koju politički lideri na najbolji mogući način iskoriste za svoje potrebe.

Tako je bilo i na nedjeljnoj utakmici između Željezničara i bijeljinskog Radnika u posljednjoj utakmici sezone na Grbavici.

Fudbaler Želje i najbolji strijelac lige Ivan Lendrić je u svojoj posljednjoj utakmici u dresu Želje postigao pogodak, a onda se okrenuo prema jednom dijelu tribina i opsovao nekome nešto. Vjerovatno samo on zna zašto.

Trener Petrović ga je odmah izveo iz igre, a dok je izlazio s terena Lendriću je jedan ili, možda dvojica, „navijača“ Željezničara opsovao majku ustašku. Lendrić to, nema sumnje, ničim nije zaslužio.

Utakmica je završena, a priča oko Ivana Lendrića, iako on on u njoj direktno uopšte ne učestvuje, nastavila se svim raspoloživim sredstvima. 

Željin fudbaler ovih dana koristi se od strane medija bliskih HDZ-u kao sredstvo za obračun s "političkim Sarajevom" i gradom Sarajevom. 

Psovanje majke ustaške Lendriću od strane jednog ili dvojice pojedinaca došlo je kao kec na desetku mnogim hrvatskim medijima, kako onim u Hercegovini tako i u Hrvatskoj, da upru prstom u grad Sarajevo, pogotovo navijače Željezničara, i pokažu kako su građani Sarajeva nacionalisti i neprijateljski raspoloženi prema Hrvatima. 

Ovaj slučaj na Grbavici nije mogao doći u bolje vrijeme za širenje mržnje prema glavnom gradu. Samo desetak dana nakon što je skoro cijeli stadion u Širokom Brijegu na utakmici protiv Sarajeva izviždao državnu himnu, skandirao "gazi balije" i uzvikivao ustaški pozdrav "za dom spremni", pojavio se slučaj "Lendrić" kao idealna prilika da se izjednače događaji na Grbavici i Pecari. 

Međutim, ta dva slučaja nemaju ništa zajedničko. Naprotiv. U Sarajevu je Lendriću zviždao i psovao otprilike jednak broj ljudi koji je u Širokom Brijegu na civilizovan način ispratio himnu države u kojoj živi i radi. 

Za razliku od Širokog Brijega, u kojem postoji nepisano pravilo da u klubu mogu igrati samo katolici, u Želji i Sarajevu igraju momci svih nacionalnosti, igrali su i u ratu i neposredno nakon rata. I to nikome u Sarajevu nije smetalo. Uvijek je bilo bitno samo kakav si igrač i čovjek, a nikad se niko nije bavio prebrojavanjem krvnih zrnaca. 

Prema tome, kolegama novinarima iz medija koji se ovih dana bave slučajem "Lendrić" uzaludan je posao izjednačavanja zvižduka s Grbavice i klasičnih fašističkih poruka s Pecare. 

A onim pojedincima s Grbavice ovo bi trebala biti škola da više nikad svojom glupošću ne dovedu cijeli grad i klub u situaciju da se pravdaju za nešto s čime grad Sarajevo nema nikakve veze. Čak ni uprkos najdužoj opsadi jednog grada u modernoj historiji Evrope.