SDA bez adekvatnog odgovora: Pravosuđe pod političkim tretmanom

SDA je nacionalna politička stranka, koja je u vlasti od 1990. godine. Nakon rata se očekivao napredak na svakom polju, bolji život ljudi i rast zapošljavanja. Ali, sve što se događalo ličilo je na hod puža u bolju budućnost.

Povezani tektovi

Privredni slom po modelu SDA: Kriminalna privatizacija i životarenje u prosječnosti

SDA na nepoznatom terenu: Decenije kulturnih i obrazovnih promašaja

Kadrovska politika SDA: Privatne ambicije u državnom interesu

Ovo je feljton u kojem se analizira pogubna vlast nacionalne partije u Bošnjaka.  

Sa SDA-om na čelu bošnjački narod je gubio bitke na svim poljima. Katastrofalna privatizacija, totalno privredno propadanje i najveća armija nezasposlenih u Evropi. Sve veći dugovi. Propast obrazovanja, od osnovnog do fakultetskog, nedostatak kulturne strategije više od tri desetljeća nakon rata, pad na svim poljima, od pravosuđa do  kadrovskog sloma izvršne vlasti na svim poljima.

Dvadeset godina SDA pristaje na ministarstva u kojima nema ni stoti dio budžetskog novca koji za sebe grabi HDZ. Posebna priča je korupcija unutar same stranke, bolesno bavljenje sobom i svojim interesima umjesto razvojem društva i dobrom za sve ljude. 

Pad na svim poljima, od pravosuđa do  kadrovskog sloma izvršne vlasti u brojnim resorima.

Upozorenja da se nešto događa u pravosuđu bila su stalna. Naime, stranački kadrovi su se maskirani u navodnu potrebu za nezavisnim pravosuđem, dugo godina infiltrirali u sudove i tužilaštva na svim nivoima. SNSD i HDZ su to radili u vidu cunamija, dok su iz SDA hladno gledali kako se urušava najvažniji segment državnosti, povremeno samo gurajući svoje uobičajeno traljavo rodbinsko zapošljavanje. HDZ i SNSD su u svim segmentima razmišljali potpuno i dugoročno strateški, osvajajući sve segmente vlasti po dubini, pa i pravosudni sistem, dok je SDA to radila jadno i površno, nepotistički i stranački odanim kadrovima. Takvi kadrovi će djelovati nacionalno i pokušavati se obračunati samo sa bošnjačkim nepodobnim likovima.  

Danas imamo poražavajuće stanje potpunih stranačkih piramida u pravosuđu. Sa političkom pozadinom se vode procesi i podižu optužnice protiv ključnih ljudi odbrane glavnog grada i države. Posljednji takav slučaj optužnice za Jusufa Pušinu, nekada ministra, do Dragana Vikića, komandanta specijalaca MUP-a BiH za osam ubijenih srpskih vojnika u Velikom parku.

Srpska strana konstatno ide na procesuiranje komandnog kadra i vrhovne političke odgovornosti. U desetinama slučajeva, riječ je o pojedinačnim ubistvima a optužuju se tradicionalno generali Armije ili MUP-a RBiH i ministri i članovi Predsjedništva BiH. Takav je primjer bila Dobrovoljačka. Srpska strana time redovno unosi nered u ovu državu po principu, samo optužuj pa neka se brane.

Ako se radi o političkim konstrukcijama i montažama onda takvi potezi traže i političku reakciju. SDA nikada nije reagirala adekvatno na politički „tuk na utuk“.   

Pamte se gotovo isključivo optužbe koje se puste u javnost, a i najbolja odbrana ne može biti adekvatna monstruoznostima kleveta. To je ona priča o laži kao perju koje se prospe sa krova po vjetru, a demanti i pravosudno rješenje će biti kupljenje tog istog perja.

Nikada do sada nije se niko iz SDA ozbiljno pozabavio ovim paradoksima, koji su prije svega političke konstrukcije i podvale, pa traže i političke odgovore. Do sada je SDA uvijek išla strategijom strpljivog iščekivanje pravosudnog rješenja. I onda se pojavljivao novi, već pripremljeni napad sa novim montažama protiv ključnih patriota ove države. Reklo bi se ono Mladićevo što je zamijenilo granate: Razvlačenje pameti u miru.    

Upravo zato danas imamo katastrofalno stanje sa presudama Odjela za ratne zločine suda BiH.

Nema osuđenih za najveću kasapnicu, poput one u Sarajevu, gdje je u opkoljenom gradu snajperima i granatama ubijeno više od 10 hiljada civila. Za zločine nad građanima Sarajeva u opsadi do sada su samo osuđeni i to u Hagu generali Dragomir Milošević i Svetislav Galić. Sve predmete Haški tribunal je prebacio u Tužilaštvo BiH, gdje su oni skriveni.

Ni za najgore moguće prikrivanje zločina niko do sada u pravosuđu nije odgovarao a morao je. Pred posebnim odjelom za ratne zločine Tužilaštva BiH još nije podignuta ni jedna optužnica za najgori zločinački teror nad 270 hiljada opkoljenih Sarajlija.     

Kako u Sarajevu tako i svugdje u BiH. Najbolji primjer su stravični zločini u Zvorniku. Za ubistvo 1976 bošnjačkih civila u ovom gradu, nakon 19 kolektivnih dženaza i najveće iskopane grobnice u BiH, one na Crnom vrhu, pravosuđe BiH je izreklo samo 27 godina zatvora.

Da bi medijski suzbili i donekle neutralizirali zločin genocida u Srebrenici, srpski su mediji napisali hiljade stranica o navodnim zločinima Nasera Orića, a samo površno i u dalekim naznakama o zločinima genocida u Srebrenici.

Orić je morao u Hag gdje su ga godinama pretresali i na kraju morali pustiti na slobodu. Kampanja nije prestajala i na kraju se pristupilo suđenju Oriću u Sarajevu. I na tom suđenju su raskrinkani lažni svjedoci, a sve svelo na optužbu za jedno ubistvo, pa i to potpuno sumnjivo. Šta je tu mogla SDA, pitat će se mnogi? A šta nije mogla, ako je vladala svim i svačim u ovoj državi.

Bilo je očigledno da su lideri ove stranke pustili Orića niz vodu, ne vodeći računa da su optužbe protiv ovog srebreničkog komandanta svojevrsni pokušaj  medijskog zaobilaženja zločina genocida u Srebrenici.

U Srbiji se pisalo protiv Orića, da se ne bi morao spominjati genocid u Srebrenici, kad ga je cijeli svijet tretirao. 

Srbija je primjenjivala institut univerzalne jurisdikcije u progonu međunarodnih zločinaca i progonila koga je htjela. SDA se nikada nije sjetila da upozori srbijanske lidere poput Aleksandra Vučića da je i njegov ratni angažman pod univerzalnom jurisdikcijom. Može biti da su bili u nezgodnoj političkoj poziciji, ali, činjenica je da su ga bez potrebe ugostili na komemoraciji u Potočarima, a onda je napravljena ona potpuno neočekivana drama koja je osramotila čin oproštaja sa žrtvama. 

U nedavnom govoru pred UN-om  Serž Bramerc (Serge Brammertz) tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Mehanizma za međunarodne krivične sudove (MMKS) u svom izvještaju pred UN-om, upravo o ovim problemima je  jasno rekao: “Izvještavao sam da se regionalna pravosudna saradnja u pitanjima krivičnog pravosuđa na području bivše Jugoslavije kreće u pogrešnom smjeru, a to je i danas slučaj”.

Već je poznata ona davna afera sa skrivanjem sudskih predmeta koji su spremljeni pod prioritetnom oznakom „A“ domaćem pravosuđu za procesuiranje iz Tribunala u Hagu. Nevjerovatno je da se nikada nije vodio proces protiv Marinka Jurčevića, koji je evidentno ometao pravdu skrivanjem predmeta koji su označeni kao prioriteti od Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Recimo, Goran Salihović se optužuje i krivično procesuira za skrivanje dva predmeta. Činjenica je da je Marinko Jurčević sakrio čak i više od 80 predmeta koje je Tribunal u Hagu spremio domaćem pravosuđu za rad zbog svog postepenog gašenja. 

Dakle, nekadašnji glavni tužilac Tužilaštva BiH Jurčević se sumnjičio za skrivanje ogromnog broja  predmeta jednog međunarodnog suda. Godinama kasnije u ovoj državi to je pravilo stravičan nered i podjelu krivice sve do danas na tri nacionalne strane. Pravda je, nažalost, bačena u drugi plan. Haos je savladao profesionalizam i krenulo se u obračun sa ratnim zločinom po nacionalnim linijama. Javnost tvrdi da su mnoge presude paradoksalne, posebno neke oslobađajuće.  

Dakle, sa predmetima iz Haga imali smo napravljen put za procesuiranje ratnih zločinaca, a onda je neko zaboravio na svoju savjest, prekršio profesionalne obaveze i ovu zemlju i njene građane osudio na haos i političke presude tamo gdje je politika sve i počela – u Odjelu za ratne zločine.

Problem je što niko nikada nije zatražio odgovornost za takav pravosudni zločin. Nije to učinila ni međunarodna zajednica, premda je zbog navodnog kriminala Jurčević odstranjen iz pravosuđa, a da niko nikada nije ni spomenuo ovu veliku prevaru. Ali je tu podlost morala izvesti na čistac SDA kao vodeća stranka u Bošnjaka, naroda nad kojim su napravljeni najgori zločini protiv čovječnosti i na kraju i najgori zločin genocida.   

Šta je SDA na međunarodnoj sceni uradila da se prizna genocid u Srebrenici? Nije uradila ništa i nije ni trebala uraditi. Ogroman trud Bosanaca širom svijeta donosio je plodove istine o ovom strašnom zločinu. 

Serž Bramerc je pred UN-om izrazio zabrinutost Tužilaštva zbog nastavka kontinuiranog i široko rasprostranjenog poricanja zločina i odbijanja da se prihvate činjenice koje su utvrdili MKSJ i MKSR:  "Poruka poricanja i revizionizma je jasna i glasna. Priznajemo svoje žrtve, ali ne i vaše. Vaši ratni zločinci su naši heroji". Pozvao je da se na taj izazov hitno odgovori.

Cijeli svijet danas priznaje i obilježava zločin genocida u Srebrenici. Čak je i Srbija, iako kalkulantski i djelimično priznala, samo to nije uradio Parlament BiH.  

Problem je i procesuiranje kadrova SDA. To niti jedna stranka ne smije sebi dozvoliti. Prirodno je da stranka zahtijeva čist odnos kadrova u toku mandata u izvršnoj vlasti, počevši od ministarskih pozicija na svim nivoima, pa do upravljanja državnom imovinom i novcem u javnim preduzećima. Treba samo pogledati imovinu sa kojom su SDA-ovi kadrovi dolazili na funkcije i uporediti sa stanjem u odlasku. Naravno, neko će reći da to nije samo problem sa kadrovima SDA, ali je činjenica da je SDA bila u vlasti više od dva desetljeća.

SDA jednostavno ne smije dozvoliti javne prozivke svojih kadrova i njihovo stavljanje u kontekst kriminalnog djelovanja. To ona mora odmah preispitivati unutar vlastitih redova, sa svojim institutima, paralelno sa pojavom optužbi u javnosti, dakle, mnogo prije pravosuđa.

Ali, očito je da je SDA sklonište za stranački podobne kadrove. Kako te kadrove prati brižno stranačko pozicioniranje, tako ih i podobnost štiti od bilo kakve sumnje da su radili nečasne poslove. Tu smo gdje smo.