Velikodržavne strategije i evropske perspektive zapadnog Balkana

Ukoliko Evropa misli dobro Balkanu ona će konačno zaustaviti velikodržavne apetite i projekte koji se dvije i po decenije provode nad Bosnom i Hercegovinom. Radi dobra svih naroda u Bosni i Hercegovini treba odstraniti Srbiju i Hrvatsku od stalnog miješanja u unutarnje odnose u BiH. U suprotnom, ovdje nikada neće biti ni mira niti razvoja.

U sličnoj poziciji je i Kosovo, gdje se pokušava preko srpske manjine napraviti posao izazivanja napetosti i direktnog miješanja kao u Bosni i Hercegovini. Tu velikodržavnu strategiju proteklog vikenda je objelodanio dopisnik Al Jazeere iz Kosovske Mitrovice. 

Uz napomenu da je pobijedila Srpska lista, „jedina izborna lista kosovskih Srba koja je imala podršku zvaničnog Beograda“, novinar prenosi da su „kandidati  Srpske liste poručili da, nakon jučerašnjih izbora, niko više neće moći da udaljava interese Srbije na Kosovu.“

Ove poruke pokazuju da susjedna Srbija izborni proces smatra svojim utjecajem na drugu državu.

Ne može se ni zamisliti da recimo sličnu stvar izjavi bilo ko iz Francuske i Njemačke za francusko ili njemačko govorno područje u Švicarskoj ili za pokrajinu Alzas-Loren nakon izbora.

Samo na zapadnom Balkanu niko i ne pokušava riješiti suštinu problema, a ona se tiče stalnih velikodržavnih snova i projekata kakve uglavnom zagovaraju i promoviraju države Srbija i Hrvatska.

Velikodržavni projekti su ključni problem ekonomskog zaostajanja i potpune nesigurnosti zapadnog Balkana. 

Stalno arbitriranje Srbije i Hrvatske na račun Bosne i Hercegovine i to preko svojih poslušnika prerasta u brutalnu otimačinu integriteta suvereniteta ove države. 

Iz Srbije se neprestano lansiraju poruke o zajedničkom prostoru, što će reći teritoriji, jednog naroda kao nedavno na otvaranju mosta od Bratunca do Ljubovije.

Kad smo kod Ljubovijskog mosta možda bi i naši politički stratezi mogli objasniti kako nije bilo novca za obnovu Srebrenice, nego ih je dala Vlada Srbije sa Aleksandrom Vučićem na čelu, a bilo je dvostruko više novca iz Federacije za most od Bratunca do Ljubovije u Srbiji. Most su srpski lideri prozvali „Bratoljub“, a onda je on propagandno iskorišten za velikosrpsku priču, koju je otvoreno pokazao bivši predsjednik Srbije Tomislav Nikolić.

Dodatno, u Ustavu Hrvatske, jedinom takvim u svijetu, stoji da će se ta država brinuti o narodu u drugoj državi. Recimo briga kakvu je svojevremeno pokazao Hitler za narod u  Austriji, Čehoslovačkoj, Poljskoj itd.     

Jedino u Saboru Republike Hrvatske i Parlamentu BiH mogu jedni te isti ljudi biti poslanici, kao što je to slučaj, recimo, sa Božom Ljubićem. Jedina država na svijetu je Hrvatska koja angažira ambasadorku druge države za svoju predstavnicu u Evropskom parlamentu.

Dakle, samo Hrvati iz Bosne i Hercegovine mogu biti konstitutivni u dvije države. I pri tome se osjećati ugroženo i toj istoj Evropi, čiji su odavno dio, pričati o ugroženosti. Pitanje je čije interese je zastupao poslanički primjerak poput Bože Ljubića, višedržavnog parlamentarca, i primjerak višedržavne ambasadorice Zovko koja se odmah ostavila pozicije ambasadora BiH u Italiji i otišla u Evropski parlament. Hrvati iz BiH su jedini narod u svijetu konstitutivan u dvije države i u trećoj - Evropskoj uniji. 

Moglo bi se mirne duše reći da iza svega stoji strategija i Hrvatske i Srbije da ovu zemlju predstave kao svoju političku koloniju, da joj ruiniraju državnost i ponize je pošto to nisu mogle uraditi logorima smrti, agresijom, genocidom i zločinima protiv čovječnosti, za što su presuđeni na međunarodnim sudovima.

Bosna i Hercegovina nema načina da ovakvo ponašanje spriječi i sankcionira. Evropska unija to može bar u slučaju Hrvatske, jer su ti isti ljudi dio njenog sistema. Ili će Bosnu i Hercegovinu Srbija i Hrvatska ostaviti na miru ili ništa od razvoja i ulaska zapadnog Balkana u Evropsku uniju. 

U okviru njemačkog plana „Berlin plus“, kojim Evropska unija želi ekonomski razviti zapadni Balkan, trebalo bi se naći prije svega uslov poštovanja ravnopravnosti i suvereniteta svih država, pa tek onda zajedničkog tržišta i privrednog razvoja.

Možda je vrijeme da se Evropska unija, paralelno sa interesima za zapadni Balkan, zainteresira i za neke presude međunarodnih sudova koje se tiču današnjih odnosa nekih država prema Bosni i Hercegovini. Valjda se od svih evropskih članica i kandidata traži i poštovanje međunarodnog prava i presuda međunarodnih sudova.