Zašto je za NATO važna Bosna i Hercegovina?

Nema previše pitanja oko NATO-a u BiH, osim rijetkih i labavih najava referenduma Milorada Dodika. Očito, srpska i hrvatska strana znaju okvirno sadržaj Dejtonskog sporazuma, pa im je vjerovatno jasna suština vojnog segmenta ovog ugovora. Pitanje je koliko znaju Bošnjaci o pozadini NATO-a u BiH? BiH je od Dejtona „pod kišobranom NATO-a“.

U Aneksu 1-A Dejtonskog sporazuma, vojnom segmentu sporazuma, strane su se obavezale da će vojne snage u BiH biti pod komandom NATO-a, podložne upravi i političkoj kontroli Sjevernoatlantskog vijeća (NAC) putem NATO-ovog lanca zapovijedanja. I u dodatku sporazuma u B aneksu 1-A između BiH i NATO-a navedena su sva prava i privilegije koje su date NATO-u BiH. Dobro je podsjetiti se da su potpise na poštovanje vojnog aspekta Dejtona stavili su lider Srbije Slobodan Milošević, ministar vanjskih poslova Hrvatske Mate Granić, a i ispred RS predsjednik RS Momčilo Krajišnik i BiH tada ministar odbrane BiH Jadranko Prlić. Može se primjetiti da je samo Granić ostao bez hapšenja i suđenja.      

Zbog rata u BiH, prije četvrt stoljeća počela je i priča o proširenju NATO-a na neke evropske zemlje. Ministri spoljnih poslova zemalja NATO-a sastali su se početkom decembra 1994. baveći se isključivo Bosnom i Hercegovinom. Tada je najavljen dijalog o proširenju na sve potencijalne članice NATO-a.     

Za Bosnu se u NATO-u pravi poseban plan, koji je dugo bio tajna. Ričard Holbruk (Richard Holbrooke) piše o tom neobičnom „OP Planu 40-104“. Kako se proljeća 1995. godine pogoršavala situacija u Bosni, mnoge zemlje su počele otvoreno govoriti o povlačenju iz snaga UN-a. „Pentagon i NATO su kompletirali OPPlan 40-104, visokoklasificirani dokument o planiranju, koji je pokrivao svaki aspekt uloge NATO-a u podršci povlačenju UN-a, od gradnje mostova do vreća za mrtve“, govori Holbruk.

Holbruku i  Robertu Frejžeru (Robert Freasure) te detalje je, nakon dužeg skrivanja dokumenta, iznio jedan general pukovnik iz Pentagona. Holbruk priznaje da je taj plan zabezeknuo i njega i Frejžera. Vijeće NATO-a je dokument formalno odobrilo. „Plan je obuhvatao dvadeset hiljada američkih vojnika, od kojih je nekim bilo dodijeljeno opasno noćno izvlačenje UN trupa iz opkoljenih enklava.“

NATO je ovim smjelim planovima pokazao da je spreman na sve, samo da zaustavi tragediju u Bosni i Hercegovini. Već tada je bilo jasno da je NATO spreman uložiti i vlastiti kredibilitet zbog Bosne. Neuspjeh bi govorilo se „značio kraj NATO-a kao efikasnog vojnog saveza“ i „Bosna je izazvala krizu u odnosima Zapada“. Političari u Briselu otvoreno govore da je jedan od najvećih političkih izazova bio kako očuvati NATO. Brutalno ubijanje u Bosni je sve počelo dovoditi u pitanje.                        

Brendan Simss u svojoj knjizi „Najsramniji trenutak“ iznosi zapažanje Roberta Renvika (Renwick) da je „bosanska kriza dosegla tačku na kojoj je počela ugrožavati samo tkivo NATO-a“.  Istovremeno on citira nekoliko posmatrača NATO-ovog proširenja koji su jednodušno zaključili: „Da se nije dogodila Bosna ili da je NATO u Bosni zakazao, do proširenja alijanse ne bi došlo“. Simms bilježi u junu 1993. godine da je Robert Hanter američki ambasador u NATO-u „rano uočio vezu između Bosne i širenja NATO-a“.    

Strob Talbot, zamjenik američkog ministra vanjskih poslova, direktno je povezao planove o proširenju NATO-a sa Bosnom. Predstavnici nekoliko srednjoevropskih država javno su rekli da je njima bosanska tragedija argument u prilog pristupanja NATO-u. Sve te zemlje će vjerovatno jednog dana razmatrati molbu BiH za ulazak u NATO.   

Ključni momenti po pitanju NATO-a u BiH su se odigrali na rusko-američkom Samitu u Moskvi koji je doveo do zakašnjenja Dejtona na jedan dan. Oktobra 27. 1995. godine u Moskvi su se sastali ministri odbrane SAD i Rusije Viljem Peri (William Perry) i Pavel Gračev i složili se da dvije hiljade ruskih trupa budu pod direktnim zapovjedništvom generala NATO. Bosna je bila povod mnogim nevjerovatnim odlukama. Bilo je to prvi i jedini put da su se ruske trupe stavile pod kontrolu NATO-a. 

Dvadesetak dana poslije, 11. novembra u Briselu su Peri i Gračev gledali kako jedan general NATO-a i jedan ruski general potpisuju sporazum kojim će se ruske trupe staviti pod komandu američke vojske u Bosni. Peri je to čudo nazvao „pravim historijskim trenutkom“.            

No, bilo je i usluga od strane NATO-a. Nekoliko vojski Bosne i Hercegovine trebalo je ujediniti u jedinstvene snage i oštro srezati po obimu i onda ujediniti u jedinstvene snage  pod kontrolom centralne vlade u Sarajevu. Međutim, NATO je odbio prihvatiti implementaciju takve politike kao dio svoje misije.

„To je bila osnovna greška u našoj poslijeratnoj strukturi, ali neizbježna, s obzirom na nametnuta ograničenja svemu što su snage izvana voljne da urade“, zabilježio je Holbruk, indirektno govoreći o pritiscima koji su dolazili od Miloševića i Tuđmana po mnogim pitanjima.

Ali, zahvaljujući ovakvim stavovima NATO se nametnuo kao vrhovni autoritet stranama u BiH. Bilo je zvanično jasno da se samo NATO sluša u BiH i da samo ono što komandanti alijanse narede to biva i urađeno. Devetog jula 1996. u Madridu, na novom skupu NATO-a donesena je odluka o proširenju organizacije. Na tom samitu pozvane su da alijansi pristupe Mađarska, Poljska i Češka. Krajem maja 1997. u Sintri (Portugal) održan je sastanak ministara spoljnih poslova NATO-a. NATO je pozvao sve lidere BiH u Sintru i oni su tamo izdali zajedničko saopštenje o prihvatanju vojnog dijela Dejtonskog sporazuma.

Kada je američki predsjednik Bil Clinton za novog vrhovnog komandanta NATO-a  imenovao Veslija Klarka  (Weslwy Clark), po Holbruku „oni su poslali Dejton NATO-u – što je bio važan signal odlučnosti“.

Kada se govori o Bosni i Hercegovini i NATO-u, jasno je da postoje izuzetne i duboke historijske veze. Postoje i one koje su pravne, sadržane u dubokim nitima Dejtonskog sporazuma, koje svojom suštinom drže „NATO-ov kišobran“ iznad BiH.