Ivica Đikić: Ljubiša Beara je izabrao “zlo”

Mržnja, nacionalizam, zaluđenost i osjećaj odgovornosti naveli su pukovnika Vojske Republike Srpske (VRS) Ljubišu Bearu da odabere zlo kada je odlučio da učestvuje u zločinu u Srebrenici, smatra novinar Ivica Đikić, koji je napisao knjigu o jednom od ključnih organizatora genocida.

U razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) Đikić kaže da je knjigu “Beara” odlučio uraditi kako bi pokušao utvrditi motive ljudi koji su u julu 1995. godine “naredili i izvršili genocid” u kojem su ubijeni Bošnjaci.

- U knjizi nema doslovno ničeg fikcionalnog, izmaštanog ili izmišljenog… Ova knjiga je potraga za odgovorima jer mi se čini da odgovor nije jednodimenzionalan i jednostavan. Ono što znam jeste da je Beara odabrao zlo, a mnogi su elementi utjecali na takav njegov izbor – fascinacija Ratkom Mladićem i osjećaj odgovornosti prema njemu, kao i nacionalističko dokazivanje i mržnja - objašnjava Đikić.

Na pitanje zašto je – od svih ljudi koji su učestvovali u zločinima – odlučio Bearu staviti u središte romana, Đikić odgovara da je htio istražiti motive “glavnog tehnologa genocida”.

- Meni je tokom pisanja romana bilo i mučno, teško, tužno i uznemirujuće, smjenjivale su se emocije, od bijesa do sažaljenja. Razumijem da je mnogima neprihvatljivo da se o onima koji su izvršili srebrenički genocid govori kao o ljudima, a ne isključivo kao o monstrumima, da se pripovijeda o njihovim porodičnim prilikama, slabostima i vrlinama. Razumijem takav stav, ali istina je da su Beara i svi ostali sudionici genocida u Srebrenici bili – ljudi, a ne jednodimenzionalna čudovišta - tvrdi Đikić.

Prema njegovim riječima, Srebrenica je “najvažnija tema našeg doba”, zbog čega je imao potrebu da o tome napiše knjigu.

Specifičnost romana “Beara”, kako kaže Đikić, jeste što se veći naglasak stavlja na zločince i tehniku izvršenja zločina umjesto na žrtve ili na međunarodnu zajednicu, koja je, kako dodaje, pogrešnim potezima omogućila srebrenički genocid.

- Srebrenica je, po mom uvjerenju i shvaćanju svijeta i života, najvažnija tema našeg doba, naročito za nas koji živimo ovdje. Kakav god bio društveni i politički kontekst, genocid nad Bošnjacima dovijeka će stršiti nad ovim prostorom kao opomena što su obični ljudi spremni učiniti kad se za to stvore odgovarajuće političke, ideološke i društvene okolnosti - kaže Đikić.

Tvrdi da je radio na knjizi skoro deceniju, a da je najveći dio materijala pronašao u arhivima Haškog tribunala. Ostatak dokumenata pronašao je u knjigama, novinskim člancima, kao i razgovorima s ljudima koji su poznavali Bearu prije rata. Sam Beara i članovi njegove porodice u Beogradu, ipak nisu željeli razgovarati s Đikićem.

Đikić kaže da se prema Beari nikada nije postavljao kao sudija, niti je pisao roman da bi presuđivao ili pronalazio opravdanja za genocid. Pisanje knjige o Srebrenici, tvrdi, za njega je bilo način suočenja s genocidom.

- Možda i zato što je za fikcionaliziranje potrebna katarza, a to se nije dogodilo kad je riječ o srebreničkom genocidu, a nisam se usudio ‘kalemiti’ izmišljenu katarzu u jednoj tako osjetljivoj i velikoj temi - tvrdi Đikić.

Istražujući genocid u Srebrenici, kaže Đikić, posebno ga je porazilo kada je shvatio da među počiniocima “nije bilo nikakvog otpora u namjeri da ubiju sve zarobljene Bošnjake” i da skoro niko nije odbio sudjelovati u samom ubijanju.

- Druga stvar je pitanje pristupa prošlosti, ali i sadašnjosti, te negiranju genocida, koji je pogrešan i infantilan. Neće činjenice nestati ako vi stavite ruku preko očiju da ih ne vidite. Političke i intelektualne elite trebale su dosad naučiti da je poricanje ili relativiziranje genocida i zločina proizvodnja dugoročne nesreće, ponajprije vlastitom narodu, i produžavanje života u mržnji - zaključuje Đikić.

Bivši načelnik bezbjednosti Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS) Ljubiša Beara preminuo je u zatvoru u Berlinu u februaru ove godine. Tamo se nalazio na izdržavanju doživotne zatvorske kazne na koju ga je osudio Haški tribunal.

Đikić je rođen u Bosni i Hercegovini, a novinarstvom se počeo baviti 1994. u “Slobodnoj Dalmaciji”. U tjedniku “Feral Tribune” je bio novinar i urednik od 1997. do gašenja lista 2008. godine. Bio je  glavni urednik riječkog “Novog lista”, a od 2010. je glavni urednik tjednika “Novosti” iz Zagreba.

Objavio je romane “Cirkus Columbia” i “Sanjao sam slonove”. “Cirkus Columbia” dobio je nagradu “Meša Selimović” za najbolji roman objavljen u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori.