Sve više priznanja krivice: Kompromis države prema kriminalcima

Ako je moguća trgovina pravdom, onda pravde nema, Ako je moguća nagodba nakon kriminala, zločina i pljačke države, onda su i pravda i država vrlo rastegljivi pojmovi.

U slučaju „Pandora“ Kemal Čaušević je imao dogovor sa Tužilaštvom BiH, ali je taj dogovor nešto odgodilo. Onda se i Sedinet Karić, okrivljeni iz istog slučaja, nagodio sa Tužilaštvom. 

Seid Fazlagić, vozač Amira Zukića, postigao je dogovor sa Tužilaštvom KS i ubrzo će na slobodu.

Posljednje priznanje krivice došlo je od advokata Esada Hrvačića.  Advokat Hrvačić, koji je optužen u predmetu “Kurir” zbog nezakonite uknjižbe nekretnina, sporazumom o priznanju krivnje koji je potpisao s Tužilaštvom, pristao je na godinu zatvora i 10.000 maraka novčane kazne“, rečeno je u sarajevskom Kantonalnom sudu. Na ročištu održanom povodom razmatranja sporazuma kazano je da je Hrvačić pristao da mu se izrekne mjera zabrane vršenja advokatskog poziva u trajanju od godinu i po, kao i da se od njega oduzme imovinska korist u iznosu 47.520 konvertibilnih maraka (KM) koja je pribavljena izvršenjem krivičnih djela.

U pitanju je 18 nekretnina, višemilionske vrijednosti. Uzeti od krivca jedne ogromne pljačke samo ovoliko novca je posebna tragedija za državu.

Imao je dogovor sa Tužilaštvom i Dušan Gavran, direktor MAK-a i dobio samo 10 mjeseci zatvora.  Srđan Ljubojević, bivši direktor Јavnog preduzeća Šume RS priznao je krivicu i nagodio se sa Specijalnim tužilaštvom RS. Ljubojević je dogovorio da bude osuđen na godinu dana zatvora, 10.000 KM novčane kazne i da u narednih pet godina ne smije biti direktor niti obavljati poslove državnog službenika. Milenko Čičić, vlasnik kompanije “Kaldera”, nagodio se sa Tužilaštvom BiH i prihvatio kaznu od godinu dana zatvora, kao i izmirenje obaveza prema državi. Čičić je, ranije sam objavio, priznao utaju poreza od 200.000 KM.

Čemu priznanje krivice kad je gotovo sve jasno? Ko su ljudi koji istražuju kriminal i korupciju? Zašto imamo sve više nagodbi sa kriminalcima, a sve manje dokazivanja njihove krivice? Kako država štiti sebe? Pokajanjima u svršenom činu? Imamo državu koja je vrlo nagodna sa kriminalcima, sklona pregovorima, dogovorima i kompromisima? Omasovljavanje priznanja krivice dovest će do sve otvorenijeg kriminala, jer se pljačka, na kraju krajeva, očito isplati.

Svi ti koji priznaju krivicu su kriminalci. U mnogim procesima ti kriminalci svjedoče protiv drugih ljudi i njihovi iskazi se uzimaju kao relevantni. Dakle, država prihvata izjave kriminalaca, a onda na osnovu tih izjava oslobađa kriminalce a osuđuje neke druge osobe. U procesu protiv sutkinje Azre Miletić svjedok S1 se u javnosti tretirao kao prevarant. Da li su mogući procesi u kojima će kriminalci upravljati pravosuđem i svojim priznanjima  presuđivati ili oslobađati optužene?

Mogu li u tim okolnostima kriminalci biti upotrijebljeni za obračune sa nekim nepodobnim ljudima.  

Dakle, riječ je i u ovom slučaju o dogovorenoj korupciji u pravosuđu, pa je pitanje na koje količine priznanja - korupcije će država pristati da bi se obračunala sa korupcijom? Sudije i tužioci nam sve više djeluju kao svećenici: Jedino nedostaje preporuka “oče naš” za spas duše.       

Prenesimo problem na običan svijet: Ako je neki pošten čovjek dužan platiti poveće sume državnim preduzećima ili čak sudovima, a para nema, može li se on nagoditi sa državom da prizna dug, a da mu se on smanji? Sve je novcu ili nekretninama, pa bi valjalo da se nađe pravnik koji bi objasnio razliku između duga običnog i poštenog čovjeka i sume koju je opljačkao kriminalac.      

U predmetu “Kurir”, većina optuženih je bila u državnoj službi. U pljački desetina nekretnina su učestvovala tri advokata i desetak sudija i zaposlenika suda.

Zar ne bi trebalo da su krivi ti koji su plaćeni da štite državu, a onda je opljačkaju iznutra? Oni gotovo da se i ne tretiraju kao krivci. Njima je ta ista država majka. Ona ih prvo hrani, oblači i daje im brojne privilegije, a onda ih štiti od sebe, svojih zakona i svoje strogosti.

Državu ruše upravo oni od kojih zavisi njena državotvornost. Tamo gdje nema pravne države nema nikakve države. Dakle, oni koji bi morali čuvati kredibilitet institucija, štititi sve nas od pljačke i pljačkaša, ruše i kradu tu državu. Kad ta država reagira, onda se njima otvara mogućnost da se sa pokajanjima i priznanjima nagode i svi sretni i svi zadovoljni.

Neko je privilegovan i kad je sa ove i one strane zakona. Dakle, jednom majka država, uvijek majka država. Nasuprot ovim privilegovanim lopovima, stoje oni kojima je država ružna i zla maćeha. Na sceni su vrlo povoljna izvinjenja zbog lopovluka. 

Piše: S. Omeragić