Smrt 180 rudara Kreke je bila diverzija!?

Prije 27 godina, 26. avgusta 1990. godine, u rudniku Kreka, u jamama Dobrnja-jug, nekoliko sati iza ponoći, u strašnoj eksploziji, čiji uzrok još uvijek nije do kraja razriješen, poginulo je 180 rudara najmlađe smjene ovog rudnika.

O ovoj tragediji se na godišnjicu napiše nekoliko rečenica sjećanja i tu se zaustavlja sva priča. Bilo je to najveće stradanje rudara u bivšoj Jugoslaviji. Nihad Halilbegović, poznati publicista, istraživao je pozadinu te tragedije. Prema njegovom istraživanju riječ je o namjerno izazvanoj katastrofi. 

„Da bi otrgnuo od zaborava najveću rudarsku katastrofu i stradanje mladosti tuzlanskog kraja, odlučio sam da se osvrnem na drugu stranu ove tragedije. A ona postoji i vidljiva je u brojnim činjenicama“, piše Halilbegović. 

„Dan prije velike rudarske nesreće, 25. augusta u Foči, nakon pola stoljeća, više od 150 hiljada ljudi klanjalo je dženazu šehidima iz Drugog svjetskog rata. Dan poslije tog velikog skupa dogodila se eksplozija u rudniku Kreka.

U planetarnoj tragediji stradalo je 180 rudara prosječne starosti 28 godina. Poginulo je 157 Bošnjaka, 14 Srba i 9 Hrvata. Iza njih je ostalo 365. djece, uglavnom predškolske i osnovnoškolske dobi. Zbog uništenja nekoliko jama bez posla je ostao 1421 rudar. „Proučavajući razloge katastrofe, uz raspoloživu dokumentaciju koja je jedva dostupna javnosti, svjedočenje rudara i natpise novinara, sve sam više uvjeren da je ova nesreća bila sastavni dio zločinačkog poduhvata i agresije na Bosnu i Hercegovinu, koji će kasnije uslijediti sa opkoljavanjem i razaranjem gradova i ubijanjem nevinih ljudi. Preko obavještajnih i kontraobavještajnih službi služili su se najperfidnijim oblicima destrukcije ljudskih resursa i koristili šovinizam u BiH za djelovanje preko uprava preduzeća, radničkih savjeta, sindikata“, piše Nihad Halilbegović.              

Vještački je stvarano nezadovoljstvo rudara. Uvjeti rada bili su očajni, plate male, a u Kreki su umjesto plata rudari dobijali bonove. Previranja u rudniku počela su osam mjeseci prije štrajka i katastrofe. Sve je počelo kada je predsjednik Poslovodnog odbora  Rudnika Kreka Enes Hatić prebačen u Privrednu komoru. Bila je to nerazumna odluka jer je Hatić bio dobar privrednik, koji je povećao proizvodnju i poboljšao standard rudara. Umjesto Hatića je postavljen Stanislav Živković. Smjenu je izvršio Radnički savjet, čiji je predsjednik bio Miloš Kupres. Urađeno je to uz znanje Poslovodnog odbora SOUR-a na čijem čelu je bio Mijo Krešić. Članovi ovog Odbora bili su za tehnička pitanja Zvonimir Žlebnik, za finansije Safet Hamzić, za kadrove Mehmed Nurkanović, rudar, koji je imao zadatak da pomaže u radu predsjedništva Sindikata. Nurkanović je prema kazivanju očevidaca pratio i špijunirao rad sindikalaca. Sindikat je ovom Poslovodnom odboru dao mandat od tri mjeseca, ali su, manipulacijama ostali na funkcijama sve do katastrofe.

Za predsjednika Sindikata Kreke izabran je 1989. Kasim Delić, za njegovog zamjenika Žarko Milanović, dok su članovi bili Ramo Džulović, Tomo Nikolić, Džafer Begović, Mustafa Šabanović...

U Predsjedništvu Sindikata u Sarajevu je 1989. godine biran predsjednik granskog sindikata rudara. Predviđeno je da to bude po obrazovanju mašinski inžinjer, po nacionalnosti Bošnjak i da je iz rudnika Kreka. Izbor rudara je pao na Ramu Džulovića, koji je imao sve ove uvjete. Njegov otac je zaradio penziju kao rudar. Džulović se sjeća:

„Prilikom mog izbora sjednici je prisustvovao Mehmed Nurkanović, kao pomoćnik direktora za kadrove. On je kasnije podnio izvještaj Poslovodnom odboru. Poslovodni odbor u dogovoru sa Republičkim sindikatom iz Sarajeva mijenja prijedlog i predlaže Žarka Milanovića, po nacionalnosti Srbina, koji je imao samo srednju stručnu spremu“, sjeća se Džulović.

Sjedište Sindikata RBiH je  tada postalo jezgro srpskog nacionalizma i centar manipulacije industrijskim radnicima, posebno rudarima. Iz tog osinjaka srpskog nacionalizma radnici i rudari se pozivaju na štrajkove, proteste i mitinge kako bi se destabilizirala država BiH, piše Halilbegović. 

Sindikat rudnika Kreka traži poboljšanje uvjeta rada i normalne plate. Džulović se prisjeća da su razmišljali o štrajku, ali je cilj bio da se zahtjevi riješe mirnim putem.

„U međuvremenu počinje manipulacija s rudarima. Mimo znanja Sindikata neko okuplja rudare u Sportskom centru Mejdan. Nismo znali ko huška i priprema rudare za štrajk. Kasnije smo otkrili da je to Radivoje Milović, pravnik iz direkcije rudnika Kreka. Tada smo saznali da je prije toga sa istomišljenicima održao sastanak u manastiru na Ozrenu. Na istom sastanku je bio i Bojo Dragičević, koji je kasnije izabran za predsjednika Štrajkačkog odbora rudnika“.

Sve je to rađeno mimo Predsjedništva sindikata. Bojo Dragičević je tada poslao pismo poslovnodnim strukturama u kojem je upozorio da će „doći na stadion FK Sloboda i da će biti pokolj“. Na te prijetnje svi su šutjeli. Ali štrajkači su se okupili u Mejdanu i donijeli odluku da idu na proteste u Sarajevo pred Skupštinu BiH. Bila je 1989. godina.

„Kad su rudari krenuli prema Sarajevu. vidjeli smo da iza njih ide kuhinja društvenog standarda sa šest vozila, da im se nosi hrana i piće, i bilo nam je jasno ko iza toga stoji i ko manipuliše rudarima i gura ih u nesreću. U Sarajevu su dobro dočekani. Noćili su u Skenderiji. Narod ih je sažaljevao, aplaurdirao im, donosio hranu, cigare, piće i slično. Primio ih je potpredsjednik republičke Vlade Jadranko Prlić. Vratili su se sa obećanjima“, sjeća se jedna od svjedoka. 

Obećanja u Sarajevu se nisu ispunila i nezadovoljstvo je raslo. I dalje se plate daju u bonovima koji se štampaju u podrumu upravne zgrade rudnika. Bilo je apsurdno da su prodavnice koje primaju bonove, isti dan na blagajni rudnika zamjenjivali bonove za gotov novac. Radnički savjet, na čijem je čelu Miloš Kupres odlučuje da se ide u generalni štrajk. Predsjedništvo Sindikata nije ni konsultovano niti bilo prisutno, jer nisu ni pozvani. Oni traže da se rudarima plate isplaćuju u novcu, jer ga ima.

„Rade to ostali rudnici svojim rudarima, u Banovićima, Đurđeviku i drugdje“, kaže Ramo Džulović. „Pozovu me u kancelariju direktora. Stanislav Živković, predsjednik Poslovodnog odbra kaže da ne bunim rudare jer nema dovoljno novca, pa se moraju plate isplaćivati u bonovima. Ja vidim u njegovom malom džepu da viri sto maraka. Kažem mu da godinama nisam vidio tih sto maraka koje on drži u malom džepu. Tu se razgovor završava. Nakon toga Bojo Dragičević pokušava preuzeti sindikat na novim izborima. Mi ne dozvoljavamo i biramo Fikreta Suljića. Dragičević odmah sa svojim ljudima napušta salu i prijeti da se neće na tome završiti. Sve do katastrofe u rudniku nastavljeno je huškanje rudara, optužbe i vrijeđanja sindikalaca. Štrajkački odbor je objavio i počeo štrajk 5. augusta 1990. i on će trajati 17 dana, sve do 22. augusta. Bit će to najduža obustava rada u historiji bosanskohercegovačkih rudnika, piše Nihad Halilbegović. 

Rudnici su ostali praktično nezaštićeni i prazni. Gotovo se ništa ne čini na provjetravanju i odvodnjavanju rudnika i to predstavlja veliku opasnost. Rudarima se 16. augusta nudi isplata od 1400 dinara. Tek 22. augusta počinje raditi prva smjena Krekinih rudara. Nalog za obradu plata potpisali su Mijo Krešić i Bojo Dragičević. Nažalost, 26. augusta u ranim jutarnjim satima, oko 1 sati i 25 minuta iza ponoći dolazi do stravične eksplozije u jamama rudnika.

U hodnicima jama pokidana je rudarska zaštita. Betonske ploče teške i po desetak i više tona letjele su kao iverje. Žena nastradalog rudara Ante bila je u dvorištu kad je došlo do eksplozije: „Prvo je nestalo struje a onda se čula strašna eksplozija i vidjela sam kad je veliki ventilator pao u našu njivu“.

Član čete za spasavanje Šaćir Huremović je nakon izlaska iz jame rekao: „Ovako nešto nikad nisma vidio. Zar može postojati takva sila koja razara beton kao pjenu“. Svi rudari iz treće smjene su bili mrtvi. Preživio je samo jedan rudar sa strašnim opekotinama.

Odmah nakon nesreće rudari sa većim stažom šapuću da se radi o diverziji. Mujo Arifović (62) iz Dobošnice, koji je u rudniku zaradio penziju nakon 33 godine staža kaže: „Eksplozija metana ili ugljene prašine ne bi izazvala tako razorno djelovanje na dva kraja. Nemoguće je da eksplozija ventalaciono okno teško tonu odbaci sto metara, a da na drugom kraju – ulazu - masivna metalna vrata razbije u paramparčad. Shvatite da tom trasom ide jaka vazdušna struja i u njoj nije moglo doći do koncentracije metana. On je mogao biti koncentrisan na nekom od radilišta, mogao je i eksplodirati, ali ne bi dvije jame otišle dovraga. To je nemoguće i zato nije čudo što dobar dio žitelja u rudarskim selima smatra da je možda riječ i o diverziji“, kaže Arifović.

Isti dan nakon nesreće, u 15 sati u Tuzlu dolaze Borisav Jović, predsjednik Predsjedništva BiH i načelnik Generalštaba JNA general-pukovnik Blagoje Adžić. Ne zna se otkud i zašto oni u Tuzli, ali su kasnije bili odgovorni za agresiju na BiH i pokušaj uspostavljanja 'velike Srbije'. Nakon katastrofe oformljen je Krizni štab. Na njegovom čelu je bio Mijo Krešić, predsjednik Poslovodnog odbora Kreke. Za djelovanje će biti nagrađen imenovanjem za zamjenika predsjednika Privredne komore Jugoslavije. Sa porodicom je preselio u Beograd, gdje je živio sve vrijeme agresije na Hrvatsku i BiH. I njegov bratić je sa posljednjim konvojem JNA napustio Tuzlu.

Uporedo sa istragom o uzroku nesreće koju je vodio sudija Rifat Konjić, radila je i međurepublička komisija koja je formirana na prijedlog SIV-a, sastavljena od rudarskih eksperata. Na čelu te komisije je bio inžinjer Vladimir Jelić, glavni rudarasko-geološki  inspektor u bivšoj Jugoslaviji. Novinarima se Rifat Konjić obratio 28. augusta sa Damjanom Kaurinovićem, zamjenikom tužioca Višeg tužilaštva u Tuzli. Najavio je pokretanje krivične odgovornosti. Mnogo kasnije Kaurinović će kao predsjednik Velikog vijeća Vojnog suda u Bijeljini suditi ljudima koji su zarobljeni kao civili, osuđeni na višegodišnje robije i što je najgore, koji su kasnije, u toku robije, korišteni u „živim ljudskim štitovima“ vojske Republike Srpske. Kaurinović je bio kapetan Vojske RS, kojeg je zločinac Radovan Karadžić odlikovao „ordenom Miloša Obilića“. Danas radi kao predsjednik Apelacionog suda Distrikta Brčko.

Vlada SR BiH je usvojila Izvještaj državne komisije o uzrocima nesreće, te utvrdila da postoje elementi krivične odgovornosti u rukovođenju štrajkom i pokretanju proizvodnje u jamama Kreke. Istražni sudija iz Tuzle kojem je dodijeljen predmet istrage katastrofe u jamama Kreke, odbio je da prihvati nalaze državne komisije i pokrenuo formiranje sudske komisije SFRJ u Beogradu da „dopuni i ispravi izvještaj državne komisije RBiH“, iako su u toj komisiji bili najistaknutiji jugoslovenski rudarsko-geološki eksperti. Tako je predmet do danas umirovljen u Općinskom sudu u Tuzli.   

„Pronađeno je 150 rudara, dok tijela 30 rudara nisu nikada pronađena. Tuzla nikada nije bila u većoj tišini kao tog dana. Iz grada je krenula kolona duga pet kilometara. Na svakom vozilu bilo je po jedno tijelo mrtvog rudara. Prema Srebreniku je otišlo 71 vozilo, prema Lukavcu 45, u tuzlanska sela 32 i u Kalesiju 2 mrtva rudara. Bosna i Hercegovina do danas nije istražila razmjere specijalnog rata, koji je bio uvod u stravičnu agresiju od 1992. do 1995. godine“, kaže Halilbegović.