Haška pravda i Tuđmanova bosanska ostavština u mrtvoj trci

Piše: Muharem Cero

Odgonetanje karaktera rata protiv Bosne, najavljeno zatvaranje vrata Haškog suda i UZP-ovska politička logika vraćaju kazaljke '92. baš na mjesto odakle su i krenule. 

Nekoordinirano, ili što je vjerovatnije, veoma usaglašeno Republika Srpska usvajanjem Rezolucije o vojnoj neutralnosti izručuje vlastitu odgovornost za događaje s '90-ih baš na mjesto odakle su i počeli. Beogradu i Vučićevoj vlasti nudi „statusno određenje daljih događanja u BiH“.  

Istovremeno ali mnogo ubrzanije i nenajavljeno Čović to isto čini predajom „vjerodajnica“ hrvatske politike u Bosni i Hercegovini na zagrebačke Hiblerove dvore, i to ne sestrinskoj nego matičnoj središnjici HDZ-a. Širi kontekst se zatvara u trouglu Čovićevih miholjskih kretanja Banja Luka – Beograd – Zagreb. Ma koliko bili zatečeni Čovićevim riječima u Beogradu, tek sad je zorno da su one bile samo uvod u ranije pripremljeni scenariji koji se za vikend i realizirao u Zagrebu.

Lukova apaurinska terapija Čović-Dodik mogla je proći tek uspavanom političkom Sarajevu, ma šta to značilo. Jasno je da Čović i Dodik igraju istu igru koja se igrala i '90-ih, a to je igra za prostor (teritorij) i resurse bosanske. Podrška za tu igru u nedjelju je došla i iz Zagreba. Plenkovićevo pozivanje na, kako je to rekao „naše međunarodne prijatelje“ da se utiče na izmjenu Izbornog zakona u BiH po modelu HDZ-a, nije ništa drugo nego suptilna diplomatska prijetnja. Iznuđivanje jednostranih rješenja za tzv. hrvatsko pitanje u BiH i gotovo bezuvjetno odricanje prava BiH na univerzalni civilizacijski standard građanskog društva, a sa stalno prisutnom prijetnjom konsocijacijskog federalizma kao jedinog modela za budućnost BiH, ne može se prepoznati nikako drugačije nego kao produženi zločinački poduhvat.

Možda iz Hiblerove i nećemo dočekati pokajanje ili čak pokajnički Lex Bosnia, no postoji, nadati se, i ona druga - građanska Hrvatska koja još uvijek ne diže svoj glas. Odgovor na dvojbu kojom putanjom će krenuti Hrvatska mogao bi dati Sabor Hrvatske na najavljenom tematskom zasjedanje o Bosni i Hercegovini.

Posebno bolno, i ne manje politički uvredljivo zvuči ultimativno ostavljanje roka „od dva tri tjedna“ za udovoljavanje hadezeovsko-hiblerovom ultimatumu za izmjene Izbornog zakona BiH. Kratak, grub, ali ipak tek samo paničan rok valja razumijevati kroz rok za izricanje pravomoćnosti haške odluke u predmetu Tuđman, Šušak, Bobetko, Prlić i ostali.

Ma koliko Dodik i Čović izmještali moguće ustavno-pravne učinke dokazanih udruženih zločinačkih poduhvata na prostor isključive odgovornosti Srbije i Hrvatske, a što robusno ubrzano čine, jasno je da će njihovi projekti (Čovićevi i Dodikovi) biti tek puke političke želje, samljevene Haškom pravdom.

Naivno je vjerovati da će u vlastiti politički kraj uspjeti povući i ambicioznog Vučića i mudrog Plenkovića.

A Bosni valja odeverati i dolazeći novembar.