Izjava Dodika i Vučića „ne postoje bosanski Srbi“ nastavak Karadžićeve teze "Srbi svi i svuda"

Nakon susreta Milorada Dodika, predsjednika RS, entiteta u BiH i Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije, govorilo se o svemu i svačemu. Oni su, na samom početku presa rekli da su razgovarali i o razgraničenju Srbije i BiH na spornim dijelovima. Bilo je apsurdno da jedan entitetski funkcioner govori o granici sa drugim državnikom. Kada je Vučić govorio o problemu granice kao o kompromisu rekao je da žele „da ne naudimo interesima „ni srpskog niti drugih naroda“. Vučić je državno razgraničenje pretvorio u nekakvo razgraničenje naroda. Državna granica je pitanje između dvije države, a nikako ne entiteta i naroda. 

Počevši od tog trenutka pa nadalje redali su se apsurdi na ovom presu. Moglo se osjetiti da ono što govore nije baš i ono što su tvrdili da su bile teme njihovog razgovora. „Mi smo se dogovorili da Deklaracija bude važan kamen u našem, budućem djelovanju“, rekao je Vučić. Na kakav kamen je mislio. Koji profesori će raditi na deklaraciji? Prema timu koji je nabrojao Vučić, svi profesori su iz Srbije i niti jedan iz RS. 

„Ja sam zamolio predsjednika Dodika da učini sve što može ne samo Republika Srpska nego i cijela Bosna i Hercegovina ubrza svoj evropski put.“ 

Neobična molba Vučića jer u EU ide sa svojim institucijama država Bosna i Hercegovina, a ne entiteti. Bilo je licemjerno tražiti od Dodika da pogura BiH u Evropsku uniju. Koliko to Dodik uistinu želi, pokazao je u više navrata, tvrdeći da će se Evropska unija prije raspasti nego što će BiH ući u nju. U Dodikovim dosadašnjim ispadima samo se Evropska unija treba raspasti prije nego li Bosna i Hercegovina. 

Nakon što je Vučić iznio teme razgovora, prva rečenica Dodika na ovom presu pokazala je da nešto ne štima: „Želim da potvrdim da su ovo bile teme koje je predsjednik Vučić već iznio“. Zašto bi Dodik potvrđivao istinitost Vučićevih tvrdnji o najobičnijem dnevnom redu? Ispostavilo se kao da Dodik potvrđuje da Vučić nije slagao novinare o dnevnom redu. Ili je razgovor imao neke sasvim druge teme, toliko značajne da ih se želi i u primislima sakriti. Ubrzo je Dodik otkrio da se pričalo i o nekim drugim pitanjima.   

Dodik je optužio Hrvate da su „inscenirali popis koji nije tačan i da ih ima daleko manje nego što je to popis rekao“. A onda i Bošnjake, da je na jednoj adresi prijavljeno 70 Bošnjaka. 

A onda pred Vučićem na njegov zahtjev da se ubrza evropski put, Dodik govori svoje uobičajene tirade: „Bosna i Hercegovina se pokazuje kao teško održiva zemlja zato što domaći akteri nisu imali priliku da naprave bazični dogovor o Bosni i Hercegovini, nego su to kreirali stranci koji se nalaze u Sarajevu. Oni su napravili patološku situaciju da se čeka da sve urade stranci a ne domaći političari... Dogovor je nemoguć jer monopol nad razgovorom u Bosni i Hercegovini drže stranci. Prije svega američka ambasadorica koja pokušava da kreira svaki proces i donosi važne odluke, kao što je odluka o tome ko će biti predsjednik Suda Bosne i Hercegovine. Prvo morate da odete u američku ambasadu, tamo odu ljudi koji o tome odlučuju. Ona se usaglasi ili ne usaglasi sa nekim imenom.“ 

Dodik zaboravlja da je upravo on govorio iste stvari protiv Suda i Tužilaštva BiH i prije nego što je sadašnja američka ambasadorica Maureen Cormack kročila u Bosnu i Hercegovinu. 

Dodik je zatim govorio da je „međunarodni faktor protiv srpskih a sada i hrvatskih nacionalnih interesa... Imate situaciju da dva naroda trpe majorizaciju od strane Bošnjaka i međunarodne zajednice koja podržava projekt bošnjaka unitarne, centralističke zemlje.“ 

Koliki je taj unitarizam u BiH vidljivo je po ovim susretima sa Dodikom, po predstojećim najavama zajedničke sjednice vlada ovog entiteta i susjedne države i desetinama drugih primjera. „Dejton je oskrnavljen“, kaže Dodik, „zato Bosna i Hercegovina ne može biti održiva jer je bila eksperiment stranaca i eksperiment provođenja politike Bakira Izetbegovića. „Ova Bosna koju su kreirali razni licemjeri stranci i koji su u to vrijeme to radili, za nas je neprihvatljiva i neodrživa“. 

A onda je došao krešendo: „Mi vjerujemo u slučaju eskalacije bilo kakvog nasilja, koje, moram da kažem, nije na našem dnevnom redu“ ... „Ali isto tako prijetnja da će Republici Srpskoj, koju smo čuli od Bakira Izetbegovića, on poslati vojsku i policiju, Republika Srpska će se braniti, ali očekujem da će i Srbija stati iza toga“. 

Dakle, instaliranje neprijatelja je završeno. Ratni pokliči su evidentni. Dodik prijeti i riječima, otvoreno i, metaforično, podignutim prstom. Vučić i na ovaj njegov ispad i dalje mudro šuti. Jer on je razgovarao o ovim ratnim temama sa Dodikom. Dodik tvrdi da jesu razgovarali upravo o ovoj ratnoj temi, o izmišljenim neprijateljima i „pušta“ svoje ratne pokliče. Govorio je prvo o teškom stanju Srba, pa kršenju Dejtona, pa neodrživosti Bosne i Hercegovine i onda su došli ratni pokliči i prijetnje. Dodik je bio vrlo samouvjeren u ovim prijetećim porukama i pozvao se na podršku Srbije. A onda slijedi novi napad na visokog predstavnika. „Nikad nije slao izvještaj o radu, samo ponekad u Savjet bezbjednosti UN“. Ti su izvještaji visokih predstavnika, u zadnjih nekoliko godina bili uvijek negativni i loši po Dodika. Ali, Dodik piše paralelne izvještaje UN-u o Bosni i Hercegovini kao neodrživoj i propaloj zemlji. 

A onda slijedi tirada kojom briše tek izrečene ratne pokliče: „Ja sam za mir, Srbija dominantno želi mir u regionu“. 
„Mi smo jedan narod, mi nismo nikakvi tamo bosanski Srbi, mi smo Srbi“... „Mi smo državljani Republike Srpske i sve više državljani Srbije, svidjelo se to kome ili ne“. Pohvalio se da ima pasoš RS i Srbije. Kad je uslijedilo (vjerovatno naručeno) pitanje o Kataloniji, za razliku od ratnih pokliča protiv BiH, pokazao je zabrinutost i više puta ponovio da je za mir. A onda u sredini presa je opet tvrdio „da je Bosna i Hercegovina propala država i da neće postojati“ . 

Vučićeva izjava: "Mi smo jedan narod, kao što je rekao predsjednik RS Milorad Dodik. Ne postoje hrvatski Srbi ili bosanski Srbi. Moj otac nije bosanski Srbin, on je Srbin. On je možda iz Bosne, ali on nije ničiji Srbin, nego je Srbin“, otkiva da ni Dodik ni Vučić nisu odmakli od teze „Srbi svi i svuda“ koju je objavio Vuk Stefanović Karadžić 1849. 

Ni Drugi Memorandum SANU u svom sadržaju nimalo ne odstupa od već poznatih velikosrpskih programa ("Načertanije", Srbi svi i svuda, Homogena Srbija...) samo je moderniziran za svoje vrijeme. 

Vučić: „Odnosi Srbije i Republike Srpske su posebni. Posebni su i po Dejtonskom mirovnom sporazumu. Mi smo jedan narod, kao što je rekao predsjednik Dodik (a šta je sa ostalim konstitutivnim narodima u RS?). I ponovo je Dodik rekao: Što se tiče granice i Srbija i RS su na istoj strani“, što će reći da, po Dodiku, granice nema. Vučić je onda dugo govorio o Kosovu i „utrkivanje u licemjerju zaštite nečijeg integriteta“, „o tome da ga svaki dan međunarodni predstavnici bombarduju sa tim licemjerjem“,  dok je sve vrijeme mirno prihvatao Dodikove brutalne ispade protiv integriteta države Bosne i Hercegovine.