Arhiviranje države i krađa historije BiH

Piše: S. Omeragić

Pronalaženje jednog od orginala Dejtonskog sporazuma u ljeto prošle godine nije predočeno javnosti u BiH, koja je do tada kljukana tvrdnjama o njegovom tajanstvenom nestanku. To je otvorilo brojna pitanja ponašanja vlasti prema ogromnoj i izuzetno bogatoj kulturno-historijskoj baštini Bosne i Hercegovine.  

Kada je svojevremeno Momčilo Krajišnik zatražio da se sjednice Predsjedništva BiH održavaju Zemaljskom muzeju BiH, bio je to pokušaj ismijavanja države, poruka da je BiH neka vrsta muzejskog eksponata. Muzej BiH je dugo bio mjesto Krajišnikovih ispada državnosti. Kada je visoka američko-njemačka delegacija sa Ričardom Holbrukom, Robertom Gelbardom i Gerdom Wagnerom došla 7. augusta 1996. u prelijepu zgradu Zemaljskog muzeja, bili su oduševljeni hiljadugodišnjom historijom zemlje. Tako se jadni pokušaj ismijavanja pretvorio u oduševljenje američko-njemačkih diplomata.

Jednako tako je i sa ovim gotovo tragikomičnim pronalaženjem Dejtonskog sporazuma.

Kada je Tribunal u Hagu, za potrebe svojih istražnih radnji, u septembru 2001. godine uputio zahtjev vlastima BiH da mu dostave stenograme sa svih sjednica Predsjedništva BiH u predratnom i ratnom razdoblju (1990. - 1993.), tada se u medijima susjednih država tvrdilo da nije bilo struje i da nisu vođeni zapisnici sa svih sjednica. Dakle, oni su znali ono što Sarajevo nije znalo. U dopisu tadašnjem sarajevskom Općinskom tužilaštvu, koje je vodilo ovu istragu, Predsjedništvo BiH je demantiralo ove tvrdnje navodeći da su sve sjednice Predsjedništva Republike BiH uredno snimane. Brojnih stenograma nije bilo i u Predsjedništvu su smatrali da su ti dokumenti namjerno uništeni. U kaznenoj prijavi ističe se da zapisnici i stenogrami nedostaju upravo s onih sjednica održanih u pojedinim razdobljima koja su obilježili značajni događaji, te se nestanak zapisnika i stenograma veže za te događaje.

Ubrzo se ispostavilo: Stenogrami nisu bili uništeni, nego jednostavno - ukradeni. U međuvremenu, dvije osobe koristeći se  vjerovatno pseudonimima, objavljivali su stenograme sa sjednica Predsjedništva BiH na internetu. Banjalučke Nezavisne novine su objavile pedesetak nastavaka stenograma sa sjednica Predsjedništva BiH. Bilo je očigledno da su ti stenogrami iz istog izvora, vjerovatno nabavljeni uz dobru novčanu nagradu.   

Nakon svega i duže muke i potrage, ti su stenogrami sakupljeni i spremljeni u Tribunal. Tamo su pomno pregledani, pa su tužioci zaključili da je Predsjedništvo BiH funkcionisalo i u tim najtežim uslovima kao demokrataka institucija i kao pravedna vlast, što je pozitivno iznenadilo sve haške službenike.

Alija Izetbegović je tada rekao: „Neka Haški tribunal radi svoj posao. Tamo se ipak piše najistinitija historija BiH u vrijeme agresije. Ta historija neće biti bez grešaka, ali će biti tačnija od svih drugih koje bi ljudi mogli napisati“. 

Teško je spriječiti lopova ako je iz vlastitih redova, ali se mogla makar povesti istraga, koja bi vrlo jednostavno dokazala ko je otuđivao ratnu arhivsku građu najvažnije državne institucije.

Policijske i pravosudne strukture, koliko je poznato, nikada nisu istraživale krađu ovih stenograma. Taj neviđeni lopovluk, nema sumnje, urađen je unutar službi Predsjedništva, pa nije problem pronaći krivce. Prije nešto više od godinu dana novinar Patrije tražio je podatke iz Arhive Predsjedništva BiH, ali je taj zahtjev odbijen sa pomalo čudnim obrazloženjem.

„Ko će to pretražiti? U Arhivi Predsjedništva je sve nesređeno.“, odgovoreno je novinaru iz ove institucije.

Bio je to ružan znak kako se površno ova država odnosi prema vlastitoj historiji i dokumentima koji znače njeno arhivsko blago i značajnu historijsku baštinu.

Po dostupnim podacima, paljevina Arhiva BiH, koji se nalazi u zgradi Predsjedništva BiH, bila je, vjerovatno, planirano izvedena. Nikada se nije pronašlo ko je direktno zapalio Arhiv BiH, a uglavnom je patvoreno na osobe koje nisu bile ni blizu događaja. Ubrzo nakon paljevine, otkriveno je da je direktor Arhiva BiH Dušan Vržina, bez potrebnih saglasnosti i prethodnih konsultacija s radnim kolegama, arhivsku građu vezanu za Vrbasku Banovinu pokušao prebaciti u Banja Luku. Radi se upravo o građi koja je bila u depou koji je gorio, ali je dio ostao u razarajućem požaru. Zaposlenici, koji su na vrijeme primijetili ovu protivzakonitu radnju svog direktora Vržine, spriječili su ovaj nevjerovatni pokušaj otimačine historijske građe.

Slučaj paljevine Arhiva BiH i ove privatne otimačine, kombinovan sa ovim šoferskim originalom Dejtonskog ugovora, pokazao je neartikuliran odnos prema onome što je građa čiji sadržaj čuva ovu državu. Odnos prema historijskoj baštini mora se hitno sistemski urediti i ta izuzetna vrijednost definitivno zaštititi.