Sjećanje na Dejton: Kako su tekli pregovori za Sarajevo i Brčko

Mirovni  pregovori u Dejtonu održani su od 1. do 20. novembra 1995. godine, u zrakoplovnoj bazi Wright-Petterson, a sporazum je potpisan 21. novembra.  Nakon toga zvanično je parafiran u Parizu 14. decembra. Ti su pregovori različito prepričavani i tumačeni u medijima. Međutim, u tim prepričavanjima pregovora u Dejtonu, najmanje su se koristili svjedoci i memoaristika. Bošnjačka strana nije zapisala svoje poglede na Dejton. Nije jasno koji su razlozi.

Jedan od rijetkih koji se sjećao pregovora u Dejtonu i koji je pisao o njima je prof.dr. Ivo Komšić, te glavni  mirovni pregovarač Richard Holbrooke u svojoj knjizi “Završiti rat”.

Prof.dr. Ivo Komšić sjećao se tih prvih dana ispipavanja oko Sarajeva: “Ništa nije zaključeno, samo su razmatrane ideje za Sarajevo. Mi idemo na to da Srbi naprave prijedlog podjele grada i mi i medijatori. Tada će ostati jedino ideja distrikta. To nam odgovara. Jedini problem tog rješenja je sigurnost distrikta, njegova obrana. Tu smo primjedbu iznijeli medijatorima.”

U ponedjeljak, 13. novembra, trinaesti dan pregovora u Dejtonu, počela su se definirati pitanja oko kojih će se voditi ključni pregovori.  Model za uređenje Sarajeva bio je distrikt, pa se plan zvao “D.C. model”.

Odmah na početku, sjeća se dr. Komšić, „došlo je do male polemike Miloševića i Izetbegovića, u kojoj je Milošević pokušao izjednačiti žrtvu i agresora u ovom ratu i prikazati  'sve strane u ovom građanskom ratu' kao jednake i sa jednako učinjenim zločinima. Međutim, pokušaj nije uspio i Milošević sa svojom delegacijom ostaje u primjetnoj defanzivnoj poziciji. To se vidjelo i u njegovom govoru koji je bio kratak i bez zahtjeva.“

Što se tiče Brčkog, prvi prijedlog Kontakt  grupe 1994. godine riješio je pitanje prijedlogom koji je grad vraćao Bošnjacima i sužavao tzv. srpski koridor na 30 metara prolaza ispod Željezničkog mosta.  Ovu je ideju prihvatio Milošević, tvrdio je Richard Holbooke. Izetbegović je stalno forsirao upravo ovakav sporazum. Milošević je tražio proširenje koridora. Ovaj plan Kontakt grupe, sa pregovora u Ženevi, do danas je ostao gotovo nepoznat u javnosti.

Brčko je na početku rata bilo pod izuzetnom medijskom pažnjom jer su u javnost izbijali najstrašniji zločini nad Bošnjacima i onda je uslijedila herojska borba Brčaka za koridor.  

Uglavnom, dva velika sukoba u pregovaračkom priocesu odnosit će se na Sarajevo, koje je predviđeno kao jedinstven multietnički glavni grad BiH.

Bilo je teško legalnoj bosanskoj vladi  pregovarati sa zločincima. Jednom prilikom Holbooke je rekao ključnu rečenicu dr. Harisu Silajdžiću.

“Ako se vi i Izetbegović ne približite vašim protivnicima Srbima i Hrvatima, izolovat ćete se i propasti… Ako hoćete centralnu vladu u Sarajevu, morate sarađivati, kako god bilo teško”.    

Natezanje oko rješenja za ova dva grada je trajalo.  Milošević se igrao i stalno predlagao model prema Distriktu Kolumbija u Americi. Jednom prolikom mu je Holbrooke rekao da se Sarajevo mora riješiti u Dejtonu, mimo svih drugih gradova i pitanja. Milošević ga je začudio odgovorom: “Danas neću jesti dok ne riješim Sarajevo”.

Nešto kasnije upao je u kancelariju Holbrookea i rekao: Dovraga sa DC modelom. Ja ću riješiti Sarajevo”, rekao je i zamolio da se o njegovim prijedlozima ne obavještavaju drugi Srbi, članovi delegacije.

“Kažem vam”, nastavio je Milošević, “Izetbegović je zaradio Sarajevo ne napuštajući ga. On je tvrd tip. To je njegovo”, rekao je Amerikancima. Zatim je Milošević prišao karti Sarajeva i označio šta želi za Srbe. Christopher Hill se pobunio, jer to nije bio cijeli grad kako se predviđalo.  Bio je to dramatična korak naprijed ali je dijelio grad. Kad je to Hill rekao, Milošević je pobjesnio: “Dajem vam Sarajevo, a vi govorite takve gluposti.”  “Izetbegović će taj tvoj prijedlog odbaciti”, rekao mu je mirno Holbrooke.         

Kada su sa prijedlogom otišli kod Izetbegovića, odmah je odbio: “Sarajevo ne može postojati bez Grbavice, rekao je sa žarom”.

Vratili su se kod Miloševića i započeli raspravu. Bili su, ispunjeni nadom, sjećao se Holbrooke. Kada im se priključio državni sekretar Warren Christopher, riješili su da podrže Izetbegovićev prijedlog za Grbavicom i brdima iznad.      

U nedjelju 19. novembra Milošević je na iznenađenje svih otišao ravno kod Izetbegovića. Želio je direktnim razgovorima riješiti pitanje Sarajeva.

Dr. Ivo Komšić je primijetio: „Krajišnik i njegova grupa ne samo da su nervirali medijatore sa svojim idejama o podjeli Sarajeva, već su svojom patetičnom pričom i lamentacijama nad poviješću nervirali i Miloševića. U jednom trenutku, dok je jedan od njih govorio, on je ustao i šetao po sali, a nakon toga, zamolio Holbrookea da ovakve priče ne dozvoljava... Kad je Sarajevo u pitanju, Holbrooke je jasno dao do znanja da Kontakt skupina želi nepodijeljeni grad sa statusom distrikta. Rekao je da će takav prijedlog oni dati za obje strane i da na njega damo primjedbe.“

I nakon bliskog rješenja cjelovitog Sarajeva, bosanska delegacija je i dalje izgledala nezadovoljna. Holbrooke priznaje da je bio zbunjen. Warren Christopher je rekao da je impresioniran rješenjem, ali i da ne može vjerovati da je Izetbegović nije.

Tada se u pregovore uključuje aktivno Silajdžić: “On je tražio zemlju koja gleda na grad Sarajevo kako nikada više ne bi bila korištena za minobacačke i artiljerijske napade na grad”. Ubrzo su postigli nepodijeljeno Sarajevo.

Kad su se svi okupili na jednom mjestu da potvrde ove dogovore, Izetbegović i Silajdžić su počeli žestoku raspravu sa Miloševićem.

Holbrooke i Amerikanci su stajali po strani i gledali: “Nije trebao prevodilac, gestovi su sve govorili”, komentarisao je Holbrooke: “U jednom trenutku je bosanski kartograf upozorio na rezervoar za vodu u Faletićima. Silajdžić je odmah potegao to pitanje. Milošević je rekao: ‘Ja nisam gnjida’ i odmah je to prepustio”, zapisao je Richard Holbrooke.

Nakon nekoliko sastanaka i rasprava američka delagacija je otišla kod Izetbegovića. Bili su sigurni da je posao odlično i obavljen. Hoolbrooke ga je upitao: “Šta vi mislite gospodine predsjedniče. Možemo li sada završiti pregovore?”

“Njegov odgovor zapečatio je dugi dan: “Ne mogu prihvatiti ovaj sporazum”, rekao je tiho na engleskom.

“Šta ste rekli?”, upitao je Christopher zapanjen.

Glasnije: “Ne mogu prihvatiti ovaj sporazum”.  Za trenutak smo sjedili u apsolutnoj tišini. Odjednom je Silajdžić uzeo papire ispred njega i tresnuo ih svom snagom od sto i povikao: „Ovo više ne mogu izdržati, a onda izjurio u hladnu dejtonsku noć, ostavljajući nas”, zabilježio je i ovaj trenutak Holbrooke.

Kad su američki posrednici ponovo došli kod Izetbegovića dočekalo ih je opet iznenađenje.

“Na naš užas Izetbegović je odbio da se pomakne u pregovorima… Na Christopherovo iznenađenje Izetbegović je opet počeo govoriti o Brčkom, Srebrenici, i Žepi”.

Kad je došlo do Brčkog, bosanska delegacija je zauzela nepomirljiv stav. Oni su htjeli Brčko po svaku cijenu. U Dejtonu je zavladalo beznađe. Američki posrednici su riješili da prekinu pregovore. Uslijedili su pozivi predsjedniku Billu Clintonu. Dao im je podršku.

Posljednji put su, činilo se, Holbrooke i Christopher ušli u Izetbegovićev apartman.  Holbrooke je pristupio pažljivo i pokušavao opravdati dotadašnje pregovore. “To je dobar dogovor, predsjedniče, postigli smo sve što ste tražili… Pokušali smo ga urazumiti, ali je postajao sve tvrdokorniji”, sjećao se Holbrooke. “Nekoliko puta je spomenuo Brčko. Osjećao je da je postao predmet opšteg pritiska u Dejtonu, a mrzio je pritisak. Bio je umoran i pritiješnjen, a u njegovoj delegaciji samo što nije planulo… Okrenuo se prema delegaciji nešto promrmljao”.    

Ustao je razočarano i Warren Christopher i rekao sve što mu je stajalo na srcu. “Moramo imati vaš odgovor za jedan sat”, rekao je Izetbegoviću. “Dogovori se ne suspenduju, nego zatvaraju”, dobacio je Holbrooke. Šta je Izetbegović  promrmljao. “Ne damo im Brčko”, rekao je.

Milošević je preložio da on i Tuđman potpišu mirovni ugovor, ali je Holbrooke odmah odbio. Tuđman je histerično tražio od Amera: “Natjerajte Izetbegovića da se složi.”

Američki posrednici su još jednom otišli kod Miloševića i svi su se složili da bude arbitraža za Brčko. Otišli su zatim kod Izetbegovića.

“Predstavili smo mu Miloševićevu ponudu. Muk. Ponovio sam polako i pažljivo. Rekao sam da ispred baze čeka 700 novinara. Šaćirbej im je rekao da su razgovori prekinuti i da će im se dati saopštenje ako ne bude dogovora o Brčkom. Vrijeme je isticalo i odgovor nam je bio potreban odmah... Nastala je duga mučna pauza. Pažljivo smo posmatrali Izetbegovića. Niko nije govorio. Napokon je Izetbegović rekao: ‘Ovo nije pravedan mir’. Zastao je činilo se minut, ali vjerovatno su prošle samo tri sekunde. ”Ali mom narodu je potreban mir”.

Sutradan je potpisan Dejtonski sporazum. Bio je to datum kraja rata.