Članak

Masovni zločini počinjeni za stvaranje velike Srbije i velike Hrvatske

Na službenim stranicama Tribunala se moglo vidjeti da su Tuđman i Milošević pokušali podijeliti BiH od sastanka u Karađorđevu pa nadalje.

Piše: Sead Omeragić

Tribunal je dokazao da su lideri Srbije i Hrvatske Slobodan Milošević i Franjo Tuđman sarađivali u dijeljenju Bosne i Hercegovine i stvaranju velike Srbije i velike Hrvatske. Ovo je potvrdila i Florans Artman (Florence Hartmann), bivša savjetnica za Balkan u kabinetu glavne tužiteljice Tribunala Carle del Ponte.

Na službenim stranicama Tribunala se moglo vidjeti da su Tuđman i Milošević pokušali podijeliti BiH od sastanka u Karađorđevu pa nadalje.

Problem velikohrvatskog projekta je došao nakon što je Hrvatska doživjela agresiju JNA. Tuđman i Milošević su odmah našli zajednički interes u dijeljenju BiH. Napadi HV i HVO-a na Prozor, na Gornji Vakuf i Novi Travnik u Sarajevu su prolazili sa totalnom šutnjom. Napravljeni su strašni zločini u medijskoj tišini.  Od aprila 1993. nije se više moglo sakriti ono što je bilo očigleno – čitavi gradovi su pretvarani u ruševine, od Mostara do Gornjeg Vakufa, Prozora, Busovače, Starog Viteza, Vareša, Novog Travnika, Travnika, a granatirana su i brojna manja naselja gdje su većinski živjeli Bošnjaci.

Počinjeni su brojni zločini nad civilnim bošnjalčkim stanovništvom na području Hercegovine, gdje su od Dretelja do Heliodroma napravljeni logori koji su zgrozili svjetsku javnost. Više od godinu dana HV i HVO su područje pod kontrolom legalne Vlade BiH zatvorili za humanitarnu pomoć, pa je glad uzela stravičan danak u ljudskim životima. Od januara 1993. godine nije niti jedan metak prošao na teritoriju pod kontrolom Armije RBiH.

HV i HVO su do januara 1993. puštali mrvice hrane i oružja, a onda je potpuno blindirao prostor, osuđujući stanovništvo sa područja Mostara, Sarajeva, Zenice, Tuzle na najgoru glad i patnje i smrti.

Desetine svjetskih diplomata i mirovnih pregovarača evidentiralo je izuzetnu saradnju Tuđmana i Miloševića u zajedničkom ratu protiv Bosne i Hercegovine i Armije RBiH. Najbolje su tu saradnju primijetili američki amabasador u bivšoj Jugoslaviji Voren Cimerman (Warren Zimmermann) i sa dosta zakašnjenja David Oven (David Owen). Primjećivali su taj izuzetni odnos Tuđmana i Miloševića i tadašnji predsjednici država bivše Jugoslavije Milan Kučan i Kiro Gligorov, koji su upozoravali na dogovore o podjeli BiH.

Tuđman je prvo predao Miloševiću Bosansku Posavinu, gdje je hrvatski narod živio stotinama godina kao svoj na svome. Potvrđeno je to u pregovorima u Dejtonu, gdje je Milošević govorio da je Posavina odavno dogovorena između njega i Tuđmana. Srbima je trebao koridor prema Krajinama, pa je Tuđman ponudio sudbinu 300 hiljada Hrvata posavskih gradova. Koliko je predaja Posavine bila dio kompletnog dogovora Tuđmana i Miloševića, pokazuje nekoliko zapisa u Mladićevom dnevniku. Odmah nakon pada Posavine 26. oktobra 1992., Praljak kaže Ratku Mladiću: “Na dobrom smo putu da prisilimo Aliju da podijeli Bosnu. Mi ćemo natjerati Aliju da sjedne za sto s Bobanom i Karadžićem. Interes nam je da Muslimani dobiju svoj kanton da bi imali gdje odseliti”.

Dakle, Praljak kao hrvatski general gotovo likuje nad padom Posavine. Saradnja Tuđmana i Miloševića dovela je do strašnih tragedija sva tri naroda u Bosni i Hercegovini. Još početkom 1994. Tuđman i Milošević su dogovorili otvaranje predstavništva u Beogradu i Zagrebu. Tako je odlučeno da se jugoslovensko predstavništvo otvori u Mesićevoj ulici na Šalati, a hrvatsko u Čakovskoj ulici na Dedinju.

U isto vrijeme Armija RBiH je vodila krvave bitke protiv Karadžićevih četnika i HVO-a, dok ovi nisu metka ispalili jedni prema drugima još od juna 1992. kada su već dogovoreni prostori bili etnički očišćeni, čak i od Srba i Hrvata koji su se našli na pogrešnom mjestu. Početkom proljeća 1993., dok je trajala stravična ofanziva na Srebrenicu, HVO je držao 25 šlepera oružja i municije u Grudama, koje su uzalud čekali u Tuzli.

Hrvatska strana je već bila uzela dvije trećine od ukupne pošiljke ovog oružja, ali i dalje nisu dali ovom ostatku konvoja da krene na odredište. Ričard Holbruk (Richard Holbrooke) u svojim memoarima piše da je oružje masovno išlo prema Bosni i Hercegovini i snagama Vlade BiH i da su to SAD prešutno dopustile. Ali, pisao je Holbruk „Hrvati, koji ne žele dopustiti muslimanima da suviše ojačaju, nisu im dopustili da dobiju teško naoružanje ili artiljeriju. Drugo, svaka pošiljka sa oružjem ima „hrvatsku taksu na oružje“, to jest, ono što Hrvati odvajaju za svoju vojsku i HVO u Bosni i Hercegovini“, objašnjavao je Holbruk. “Problem je”, objasnio je, “porez od pedeset posto koje je od svih pošiljki uzimala Hrvatska, dok je za snage Hrvata u BiH trebalo biti odvojeno 25 posto.”

Hrvoje Šarinić, Tuđmanov šef kabineta, citira izjavu Radovana Karadžića i time samo potvrđuje potpuno vojno jedinstvo HVO-a i Karadžićeve i Mladićeve vojske: „Muslimani napadaju Žepče sa sedam brigada i kad mi ne bi pomagali Hrvatima, palo bi i Žepče, i Kiseljak i Kreševo“.

Bezbroj je dokaza o ovoj zajedničkoj vojnoj saradnji u zločinu rušenja BiH i zajedničkog života. U desetinama navrata srpske i hrvatske političke i vojne strukture sastajali su se i dogovarali odgovor protiv Armije RBiH. U Pržinama kod Bosanskog Grahova 29. januara 1995. su se sastali premijeri paradržava Herceg-Bosne i RS Jadranko Prlić i Vladimir Lukić i dogovorili otvaranje konzularnih predstavništava u Palama i u Grudama.

U toj stalnoj vojnoj saradnji dogovoreni su detalji u Njivicama kod Herceg Novog između delegacija HVO-a i Vojske RS u više navrata. O jednom susretu svjedočio je Božidar Vučurević: „Sa hrvatske strane su bili Boban, Prlić i general Ante Roso, sa srpske strane Karadžić, Krajišnik, Koljević, te generali Mladić, Gvero i Milovanović. Raspravljalo se o mnogim važnim političkim i vojnim pitanjima, vojnoj pomoći Vojske Republike Srpske Hrvatima u sukobu s Muslimanima. Ponešto od toga je ostvareno na području Žepča, Mostara i Brčkog“.

Hrvatski civili i bojovnici HVO-a iz Travnika su se u kolonama povlačili na Vlašić, dok su u isto vrijeme oficiri Armije RBiH išli za njima i molili ih da ostanu u svojim domovima. Dakle, nakon propalog pokušaja HVO-a da osvoji Travnik, Vojska RS je prihvatila civile i bojovnike HVO-a na Vlašiću. Na sastanku srpsko-hrvatskih delegacija u Čelebićima kod Bosanskog Grahova, Jadranko Prlić se pred kamerama zahvalio „narodu Republike Srpske na pomoći hrvatskim civilima i hrvatskim bojovnicima.”

Na Travnik i Zenicu su danima padale srpske granate u znak odmazde za napad na njihove saveznike. Da bi sakrio svoje pregovore i trgovinu sa Tuđmanom Karadžić je Miloševiću napisao otvoreno pismo u kojem ga optužuje za izdaju Krajine. Ali, i običan svijet u tzv. SAO Krajini je znao za Karadžićevu izdaju i prodaju tih SAO oblasti. Bila je to u historiji nezabilježena mješavina zločina i trgovine ljudskim životima i teritorijem.

Ratko Mladić je godinu prije početka rata u BiH imao podatke da će Hrvatska sve učiniti da što prije izazove sukobe u BiH. On u svojim dnevnicima praktično otkriva tu dvoličnu poziciju Hrvatske protiv BiH i Bošnjaka: “Ubačene su grupe ZNG (Zbora narodne garde Hrvatske) u BiH, priprema se diverzantska operacija. Cilj su objekti vojni, mostovi, ličnosti (generali)...” Nakon tog predviđanja počelo je rušenje preostalih mostova na Savi, a 3. aprila u Mostaru su Hrvati izazvali eksploziju cisterne, koja jer razorila nekoliko zgrada. Srušeni su svi mostovi u Mostaru, njih 11 gradskih. Rušili su ih i srpska i hrvatska strana prema dogovorima, a u dva navrata zajednički. Srušena su još četiri mosta od Jablanice do Stoca. Na Savi su srušeni svi mostovi, kao što su svi ostali čitavi na Drini. Mladić je u dnevnicima pravio bilješke susreta sa generalom Slobodanom Praljkom, Jadrankom Prlićem, Antom Rosom, Milivojem Petkovićem i drugima, u mađarskom Pečuhu, pa opet u Njivicama kod Herceg Novog, u Crnoj Gori, te nekoliko susreta u okolini Bosanskog Grahova.

Prvi sastanak, koji je Haško tužilaštvo izdvojilo, je onaj od 5. augusta 1992., kad se Mladić u Pečuhu našao s delegacijom Hrvatske i Herceg-Bosne. Dokumente sa tih susreta u svojim memoarima je objavio upravo Slobodan Praljak. Hrvatski mediji su pisali da je na jednom sastanku kod Herceg-Novog u februaru 1994. učestvovao hrvatski ministar finansija Jozo Martinović. On je bio ministar od avgusta 1991. do augusta 1992. i stotine miliona DM (njemačkih maraka) prebacivao za finansiranje Herceg-Bosne.

Kad su hrvatski sedmični listovi otkrili njegovu ulogu i totalnu pljačku hrvatskog budžeta, on se povukao na drugu poziciju i nastavio slati novac za Herceg-Bosnu tajnim kanalima. Hrvati su Srbima konstantno prosljeđivali gorivo za rat protiv Armije RBiH i naplaćivali ga ponekad i skuplje, a ponekad davali i besplatno. Na drugoj strani Srbi su naplaćivali neke “usluge” koje su činili Hrvatima. Mladić se na jednom od brojnih susreta u Njivicama kod Herceg Novog, sastao 8. jula 1993. sa generalom Milivojem Petkovićem, načelnikom Glavnog stožera HVO-a. On je tada zapisao da su u zamjenu za oružje i “učinjene usluge” položene 1.191.246 tadašnjih njemačkih maraka i predate dvije cisterne dizela za tenkove.

Dogovoreno je da Hrvati 8.092.032 DM plate u roku od sedmicu dana. Sav taj novac uplaćen je iz Zagreba, jer se u to vrijeme HVO finansirao direktno iz Zagreba. Šta su bile “učinjene usluge”? Hrvati su i tada uredno plaćali Srbima angažman na spašavanju jedinica HVO-a koje su se uglavnom bježale u rasulu pred Armijom RBiH. “Ja tu bagru spašavam od muslimana i prebacujem tamo i ovamo”, galamio je Mladić pred kamerama TV SRNE u Varešu. Dobacio je da to više ne želi raditi. Ali, ubrzo su stigle nove devize pa ga je to vjerovatno smirilo.

Koliko god doživljavali poraza, hrvatska strana je očekivala da će opkoljena Armija RBiH morati pokleknuti pred nestašicama municije. Sa takvim idejama Praljak je jednom prilikom rekao Mladiću da će rat prestati dogovorom Hrvata i Srba, a prava opasnost su Muslimani. “Naš cilj je Banovina iz 1939”, zapisao je Mladić Praljkove riječi. Fašizam, podjela Bosne i Hercegovine je bio planski i brutalan.

Dakle, Tuđman i Milošević nisu samo podjelom BiH činili zločine prema Bošnjacima. Njihov zločin je bio protiv svih naroda i građana BiH. Tako je napravljen zločin u Mrkonjić Gradu. Hrvati su nenadano i neobjašnjivo upali u ovaj gradić i počinili teške zločine. Trebalo je naime najgorim zločinom unistiti i grad ZAVNOBIH-a i grad državotvornosti Bosne i Hercegovine.

Tako su Milošević i Tuđman uništavali zajednički život zločinima i ruševinama u Vukovaru, Sarajevu, Mostaru, gradovima sa najviše miješanih brakova i zajedničkog života. Nema nikakve tajne u tim njihovim planovima podjele živog tkiva BiH koje je građeno stoljećima.

Ono što je potvrdio i Tribunal u Hagu tiče se definitivnog evidentno zajedničkog zločina Miloševića i Tuđmana protiv Bosne i Hercegovine.

#BiH