Hrvatska napadom na Mesića potpuno priznala učešće u UZP-u

Piše: Haris Ljevo

Haški sud jučer je donio pravomoćnu presudu u slučaju Jadranka Prlića i još pet osoba osuđenih za stravične ratne zločine u BiH na prostorima koje je kontrolisao HVO kojom je potvrđeno da je u BiH vođen udruženi zločinački poduhvat od strane tadašnjeg režima Hrvatske na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom i ministrom odbrane Gojkom Šuškom.

Nakon što mu je Sud izrekao kaznu od 20 godina zatvora, Slobodan Praljak je izvadio bočicu s otrovom i izvršio samoubistvo.

Reakcije nakon izrečenih presuda od strane hrvatskog državnog vrha pokazale su da je ona službena Hrvatska na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem, predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, te predsjednikom Sabora Gordanom Jandrokovićem potpuno svjesna zločina za koje osuđena šestorka tzv. Herceg-Bosne.

Prve reakcije bile su međusobno optuživanje zašto zvanična vlast Hrvatske u prethodnom periodu nije uradila više u skrivanju dokaza do kojih je došao Haški sud, a glavna meta napada bio je nekadašnji predsjednik Stipe Mesić za kojeg su kazali da je svojom otvorenom saradnjom s Tribunalom praktično omogućio Sudu da dođe do svih dokaza koji su kriminizirali hrvatski državni vrh.

Dakle, u prvim reakcijama nijednom riječju nije negirano ono što je rekao Sud, već se samo tražio krivac za „izdaju“ hrvatskih nacionalnih interesa.

Tek nakon što je nestalo „municije“ i otrovnih strijela za Mesića i njegovu administraciju krenulo se u bezuspješan pokušaj branjenja onoga za što je Sud utvrdio da se nedvosmisleno desilo – udruženog zločinačkog poduhvata.

Smatranje Slobodana Praljka herojem zato što nije imao hrabrosti da se suoči sa zlodjelima za koja je osuđen predstavlja čisti kukavičluk baš kao i sam Praljkov čin samoubistva.

Od Praljka se pokušava stvoriti mučenik koji je sebe žrtvovao za hrvatsku stvar, organizuju se molitve za njega i paljenje svijeća na javnim mjestima iako sama crkva smatra da je samoubistvo teški grijeh, a osobe koje izvrše samoubistvo čak se i ne sahranjuju na groblja.

Hrvatska, zemlja članica EU, organizuje u Saboru odavanje počasti minutom šutnje osuđenom ratnom zločincu, što je čin nezabilježen u modernoj evropskoj historiji, a pri tome se svakodnevno nastoji prikazati kao zemlja koja ne pripada „zaostalom balkanskom društvu“, već sebe izdiže iznad ostatka Balkana ili regiona, kako se to danas voli reći.

Zvanična Hrvatska dovela se u takav položaj da joj čak i Srbija, najodgovornija za početak ratova na prostoru bivše Jugoslavije, drži moralne lekcije. Čak ni Srbija, koja je kroz brojne presude Suda u Hagu obilježena kao jedina evropska zemlja za nesprečavanje genocida u Srebrenici, nije otišla toliko daleko da u parlamentu održava minute šutnje osuđenim ratnim zločincima, a Hrvatska jeste.

Plenković i Grabar-Kitarović poručili su da Hrvatska ne priznaje presudu Suda za udruženi zločinački poduhvat što je presedan nezabilježen u historiji.

Države članice UN-a, osnivača Međunarodnog suda za ratne zločine, nisu tu da prihvataju ili ne prihvataju presude, već da ih poštuju i njima se povinuju.

Hrvatska je zapravo napadom na Mesića zbog saradnje s Tribunalom direktno priznala učešće u UZP-u, jer on je za službenu Hrvatsku kriv što nije radio na skrivanju dokaza.