Konj je ostao isti, a ni jahači se ne mijenjaju

Niti jedna vlast u Bosni i Hercegovini nije najavljivala spektakularnije reforme kao što to ova uporno radi. Ambicije na početku mandata ogromne; hiljade novih radnih mjesta, munjeviti koraci ka Evropskoj uniji, kao i gotovo siguran prijem u NATO... 

Danas možemo kazati da obećanja sporo ispunjavaju. Ili ih ne ispunjavaju nikako. Ili ako nešto i ispunjavaju ne valja kako to rade. Danas su to spori koraci, jedan naprijed natrag dva. Reklo bi se: Konj je ostao isti, a ni jahači se ne mijenjaju.   

Skoro godinu i pol nakon izbora, vlasti i u Federaciji i Republici Srskoj usvojile su tek po entitetski Zakon o radu. Barem kada je riječ o ključnim reformskim zakonima. A i on je usvojen na silu. U Federaciji se uspostavilo da je još i krnjav. Mjesecima ga je premijer Novalić branio, a onda ga je kritikovao i tražio njegove promjene. Sve to opet navrat - nanos. Ostali usvojeni zakoni su više kozmetičke promjene. Nešto kao mafijaško šminkanje leša. Bez suštinskih reformi ništa ne vrijedi i neće biti dugoročno.

Ne funkcioniše baš najbolje ni federalna koalicija, koja je više od svega obećavala jedinstvo i snažne reformske korake. SBB zateže zbog hapšenja Fahrudina Radončića. U jednom trenutku je izgledalo kao da će se vratiti stara neprijateljstva, ali je politički pragmatizam prevladao. Koalicija se održala tako što izgleda da se SDA i SBB pridržavaju jedni za druge. 

Sve vrijeme jedino profitira HDZ BiH i Dragan Čović. U prednosti su i politički i ekonomski. Stranka demokratske akcije im je dozvolila da kroz Zakon o radu federalnim inspektorima zabrane dolazak u Hercegovnu. Time je Čović postao apsolutni gospodar privrede u Zapadnoj Hercegovini. Uspije li kroz Mehanizam koordinacije dobiti da se o sudbini Bosne i Hercegovine u pregovorima sa Briselom pitaju i kantoni, Čović će dobiti treći entitet. Samo se tako neće javno zvati, ali će živjeti slobodno i nezavisno. Krstit će ga naknadno.

Nije jasno da li će Hrvati imati bilo kakve koristi od toga, ali Čović sigurno hoće. Kao što i sada ima koristi na priči o ugroženosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Kako stoje stvari, što se tiče nacionalnog i nacionalnih interesa u Bosni i Hercegovini samo se ugroženost isplati. I samo je ugroženost profitabilna. 

HDZ se dobro snašao i prilikom raspodjele budžetskog novca. Lokalne manifestacije u Hercegovini dobile su više novca nego svjetski poznat Sarajevo film festival. Hrvati ne spore nepravdu prema Sarajevu, ali kažu da Bošnjacima vraćaju milo za drago. Njima je i milo i drago. Svojevremeno je jedan sličan ministar dao za boćanje više nego za brojne uspješne sportove u Bosni i Hercegovini.   

U Republici Srpskoj je situcija još i gora. Vlast ne zna kako dalje. Referendum je dobar trik, ali ne mogu ga gurati dovijeka. Dodik sve manje galami, a sve više gestikulira. Liči pomalo i na repera. U Sarajevu zbog toga govore kako Dodik kao reper najavljuje "Reperendum". Niko ne zna šta je Dodikov sljedeći korak. Ne zna ni sam Dodik. Opozicija traži vlast, a moli Boga da je ne dobiju. Jer ne znaju šta bi radili kada bi im građani dali povjerenje. Iz prazne se ne puca. Što je bilo para od prodaje Telekoma Dodik je potrošio. Građani od novih vlasti očekuju podizanje standarda života i stabilizaciju pilika. A, ko to može uraditi praznih kasa. Dolazi čak i u pitanje podjela plata brojnoj i nagomilanoj administraciji u RS-u.

O penzionerima i penzijama se ne smije ni govoriti. Njima bi takav stres bio poguban. Oni se raduju i kad sretnu poštara.    

Situacija je nešto bolja na državnom nivou. Barem prividno. Ministar Mirko Šarović uspio je otvoriti tržište EU dijelu bh. proizvođača hrane.

Predsjedništvo se hvali da će polovinom februara podnijeti aplikaciju za članstvo Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Nažalost, stručnjaci upozoravaju da je to zalogaj od kojeg bi se Bosna i Hercegovina mogla udaviti. 

Evropa je previše daleko. Kad Evropljanima naši pokažu aplikaciju ne zna se kako će regovati. Jedan je političar tu aplikaciju nazvao kartom za Evropu. Ako nam tu kartu i pocijepaju na ulazu u Evropu, kao na ulazu za utakmicu,naši političari će to pretvoriti u pobjedu. 

I kultura nam je na niskim granama. Kako rekosmo pare idu na kosidbu. Knjige i pisci su i dalje zakinuti. Država ne brine o njihovom statusu. Oni su sve više u rangu novinara. Svi ih cijene, ali zašto ih cijene to se ne vidi. Država koja ne vodi računa o obrazovanju, ne vodi ni o obrazovanim ljudima. 

Ali, ne vodi država računa ni o sportistima. Oni, koji su veliki ambasadori ove zemlje. Njihov uspjeh uradi više za ovu zemlju, nego što protiv ove zemlje urade neuspjesi naših političara. Inače, oni koji sve vrijeme pričaju kako ne prestaju raditi i misliti na ovu zemlju trebalo bi makar malo da predahnu. Država sve teže podnosi njihovu brigu i njihovu odanost, sve smo umorniji od njihovog enormnog patriotizma. 

Plašim se da smo u BiH zaboravili da je politika važan posao. Da je za upravljanje državom potrebno znanje i inventivnost. Dakle sposobnosti da se vode određeni procesi. I da je čak i politika uvijek u službi ekonomije.

Kod nas nažalost, političari i završe karijeru a ne spomenu, razvoj, investicije, zapošljavanje i, recimo, povećanje životnog standarda. Ne spomenu visoke plate, ugodan život, sjajne odmore po egzotičnim destinacijama. Ne žele govoriti o privatnostima iz svoga života. 

Spas je u tome da pomislimo kako naš život nije opšte mjesto i kako mnogi ljudi žive teško. Spas je u običnom ljudskom saosjećanju, a to je teže nego što to naše vođe mogu i zamisliti.