Iz nepravde u pravdu i nazad

Ko zna koliko puta suočili smo se sa neznanjem obnašanja državničkih funkcija u Bosni i Hercegovini. Potvrđeno je to i u procesu traženja revizije presude u slučaju BiH protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom prave u Hagu. 

Prethodnih mjeseci narod je bio sluđen istupima raznoraznih dušebrižnika i stručnjaka. Kako domaćih tako i stranih. Odjednom su postali perjanice pravde i istine, a sve u ime naroda i u ime države. Imali smo priliku slušati, gledati i čitati iscrpne analize o tome šta je revizija, kakve su procedure oko podnošenja zahtjeva za reviziju, šta to znači za državu BiH, šta za Srbiju, šta to znači za narode, za Bošnjake, za Srbe, za Hrvate...

Medijski prostor se punio izjavama onih koji su za reviziju i onih koji su protiv revizije. Bilo je i onih koji su čas za reviziju, čas protiv nje. Svako na svoj način je pokušao biti dio historijskog momenta za koji se mislilo da će donijeti slavu svima koji budu učestvovali u njemu. Na razočaranje nije trebalo čekati dugo. 

Ono što je meni zaparalo uši nakon odbijanja revizije su naslovi u dirigiranim stranačkim medijima. Raspisali su se o tome kako je narod ponižen sramnom odlukom Suda. Lično mislim da je narod ponižen devedesetih godina zločinom koji je počinjen nad njim. A sada i neznalicama predvođenim gospodinom Bakirom Izetbegovićem, jer taj zločin nisu znali dokazati.

Kako je moglo doći do toga, kako smo mogli doći u situaciju da član Predsjedništva BiH svjesno prikriva činjenice oko statusa agenta BiH pred Međunarodnim sudom pravde? Kako je moguće da su kritičari BiH govorili istinu oko agenta, a da „državotvorne“ snage nisu govorile istinu? Zar je moguće da su prvi put čuli da je Međunarodni sud pravde prije svega politička institucija, pa sve ostalo? 

Idealno bi bilo da državu vode i njom upravljaju ljudi sa vizijom, ili ljudi sa približno takvom kapacitiranošću. Isto tako bi idealno bilo da tu državu na međunarodnom nivou predstavljaju vrsni stručnjaci. Izgleda da mi nismo takve sreće. Zadesila nas je zla sudbina loših gena, lambrozove tipologije, instaliranih u institucijama države, koji agresivno pljačkaju zanemarujući sve ostale dimenzije društvenosti.

Jedini razlog zbog čega je skrivano pismo iz Haga poslano 2016., a koji mi pada na pamet, jeste da se radi o ustaljenom modusu ponašanja člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, počevši od političkih ubistava koja opterećuju bosanskohercegovačku javnost godinama, pa sve do posljednjeg slučaja sa pismom.

Poražava me saznanje da svi oni koji su govorili da agent Softić nema ovlaštenje zastupanja Bosne i Hercegovine pred Međunarodnim sudom pravde, su ustvari govorili istinu, dok su ovi „državotvorni“ jedini koji su obmanjivali javnost, narušavali ugled države i na koncu doživjeli lično poniženje. 

Na osnovu medijskih istupa člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića stičem dojam da samo njemu nije poznata činjenica da je Međunarodni sud pravde, prije svega politička institucija, proizvod političkog dogovora velikih sila, koje su zadržale pravo političkog uticaja na ishod odluka ovog Suda. Bilo je jasno, već 2007. godine da međunarodni politički krugovi i subjekti imaju više simpatije za zvanični Beograd nego za zvanično Sarajevo. Do danas, zvanična srbijanska politika je uradila dosta na podizanju vlastitog ugleda u međunarodnoj zajednici. Sa druge strane, predstavnici Bosne i Hercegovine nisu uradili ništa na tom planu, čak su uspjeli da prokockaju i ono malo međunarodnog subjektiviteta kojeg je ova država imala zbog žrtava. Pretvorili su državu u objekat za potkusurivanje unutar međunarodnih odnosa i prava.

Utjeha mi je jedino u tome što vidim da je napokon izašla na vidjelo politika koja je iz patriotske prerasla u kriminalnu ligu, i kao takva sama sebi zapečatila sudbinu.

I zadnje na što želim obratiti pažnju jeste izjava američkog profesora Davida Scheffera koji je pravno relevantnim činjenicama pokušao objasniti slučaj pisma iz 2016. godine. Tvrdi da je pismo svjesno zanemareno jer je postojala dilema oko toga koja ga je sudska instanca trebala poslati iz Haga prema BiH. Meni je ovaj stav razumljiv. Država iz koje dolazi uvaženi profesor može se upustiti u tumačenje međunarodnog prava, ali je profesor očito zaboravio da u ovom postupku jedna od zainteresiranih strana nije Amerika, već Bosna i Hercegovina. Dakle, država koja sebi ne može dopustiti luksuz preispitivanja nadležnosti bilo koje instance Međunarodnog suda pravde. Ako je ova činjenica promakla uvaženom profesoru, nama sigurno nije smjela. Naročito, nije smjela promaći Bakiru Izetbegoviću, bez obzira što on danas poštuje odluku Suda, ali je ne respektira.