Gospodo ili lijevo ili nikako

Predstavnici tzv. političke ljevice u Bosni i Hercegovini više se identificiraju po onome kako ih vide nacionalisti ili tzv. politička desnica, nego po onome šta ideološki znači biti lijevo. Namjerno koristim termin takozvana, jer nacionalističke političke partije nisu politička desnica.

Pregledom osnivačkih dokumenata ovih partija može se samo reći da su iste ekskluzivne u odnosu na identitet koji preferiraju. U reduciranom okviru nacionalisti deklarativno zagovaraju lijeve koncepte.

Međutim, u uvjetima gdje egzistiraju identiteti koji su u dinamičkom odnosu borbe za moć, aktivnog međusobnog nepovjerenja i pretpostavljene hegemonije, nacionalizam se materijalizira u negativnoj formi i tendira izazivanju sukoba. Ovo je posebno istinito kad profilirane nacionalističke težnje nisu teritorijalno zaokružene.

Dugotrajna izloženost nacionalnom previranju bez konačnog rješenja, odnosno zaokruživanja nacionalnog teritorija, neminovno izaziva radikalizaciju nacionalne politike koja prelazi u nacizam, a sama partija koja se nametnula kao vodeća postaje fašistička i oponaša državu bez obzira što stvarna teritorija ne egzistira. Sa druge strane lijeve političke opcije ne bi smjele pristati na ekskluzivne redukcionističke matrice, šta više obrnuto moraju inzistirati na uopćavanju  identiteta koji je „komotan“ svim pripadnicima zajednice i koji im omogućava da egzistiraju kao subjekti sa više identiteta.

Problem u BiH je uvjetovan pristajanjem na identifikacije izvučene van historijskog konteksta. Jedna takva, vrlo opasna, je i način na koji mi shvatamo šta znači biti politički desno i lijevo. Prema tom shvatanju desno znači biti vjernik i pristajati uz emotivne konstrukte vidljive u političkom vokabularu nacionalističkih stranaka koji je vrlo sličan religijskom rječniku. Biti lijevo znači biti komunista, odnosno nevjernik.

Svaki ljevičar ima obavezu borbe protiv ovakvih tumačenja.

Prvo, komunisti su bili ljevičari samo deklarativno, isto kao što su nacionalisti samo deklarativno vjernici. I u prvom i u drugom slučaju dolazi do zamjene teza. U svakom periodu i unutar svake ideologije postojale su interesne grupe koje su prispodobljavale opće prihvaćenu ideologiju za što lakše održavanje na vlasti. Takav pristup uvijek podrazumijeva postojanje aktivnog neprijatelja koji prijeti opstanku opće prihvaćenog identiteta. Takvo stanje je bilo i u SFRJ, takvo stanje je i u BiH.

Ideologija ljevice podrazumijeva borbu protiv postojanja grupa koje eksploatacijom pripadnika zajednice i resursa pribavljaju sebi materijalna dobra i prava koja im ne mogu pripadati.

U lijevom ideološkom spektru država nije birokratski tlačiteljski aparat, već mehanizam podrške za razvoj društva na idejama nauke, filozofije, umjetnosti i vjere u cilju dostizanja većeg životnog standarda, korištenju intelektualnih potencijala i podizanja nivoa duhovnosti koji su imanentni svakom ljudskom biću. U ovom smislu formalni zakoni su putokaz, a ne okov, jer smisao zakona nije u zabrani nego u preporuci. Ni u kom smislu forma ne može biti otežavajući faktor, već samo olakšavajući.

Ako neko tvrdi da je lijeve političke orijentacije onda bi trebao da poštuje i određene tradicije i na ispravan način obilježava važne datume. Jedan takav datum je i Prvi maj.

Prvi maj je dan žalosti i odavanja priznanja žrtvama koje su pale u revolucionarnoj borbi za pravičnost i dostojanstvo.  

U svijetu se ovaj datum obilježava organiziranjem demonstracija, kod nas pijankama i pjesmama u kojima zagrljeni pjevaju i oni koji su navodno ljevičari i oni koji su navodno desničari.

Gospodo ili lijevo ili nikako.