Naš Dino među evropskim velikanima

Ime Sabahudina Dina Bilalovića spomene se u sarajevskim medijima tek jednom godišnje, na dan njegove iznenadne smrti u 43. godini života. Umro je od srčanog udara, 29. jula 2003., dok se sa sinčićem igrao na plaži u Makarskoj. 

Trebinjci ga se sjećaju kao uvijek nasmijanog dječaka, spremnog našaliti se i pomoći. Zvali su ga od milja Đinka. Košarkaški teren je imao gotovo ispod balkona svog stana, čuvenu Brekanu. Kad je izrastao blizu dva metra, otišao je među velika košarkaška imena. Sve što je stvarao došlo je teškim radom i uz njegovu nevjerovatnu upornost.      

Bio je u onom timu Bosne Boše Tanjevića, koja je došla do finala i pobjedom Varezea postala šampion Evrope. Dinovo ime se ponekad spomene sa Evropskim prvenstvom u Njemačkoj, gdje je ratne 1993. nastupio za svoju domovinu.

Krajem juna i početka jula 1993., dok je trajalo prvenstvo Evrope u košarci, Bosna i Hercegovina je bila u katastrofalnom stanju. Na televiziji su prikazivana masakrirana tijela na ulicama Sarajeva i drugih gradova. Bile su to slike koje su užasavale planetu. Bosna je bila u potpunom okruženju. Vladala je strašna glad. Ljudi su kao aveti hodali ulicama gradova.

I onda se čulo da će naši košarkaši, ipak, nastupiti na Evropskom prvenstvu i u ljudima se pokrenuo prkos i ponos. Na tim sitnicama smo se uzdizali i vraćali u život ostatke radosti. Ali, taj državni tim je bio jedva sastavljen. Bilo je samo deset igrača, ko zna kako okupljenih. Koliko se sjećam tada se i Mirza Delibašić, koji je bio trener, morao prijaviti kao igrač.        

Te 1993. Dino je imao 33 godine. Već se govorilo da ima neke srčane probleme. Mogao je odustati i niko mu ne bi zamjerio. Ali došao je u Njemačku, jer je želio igrati za Bosnu i Hercegovinu.

Iz utakmice u utakmicu je pokazivao nadljudsku borbu. Protiv Rusa je postigao 21 poen, Italijanima je dao 22,  Estoniji 29, Francuzima 24 poena, Hrvatima 28, Švedskoj 26, Latviji 36... Konačno, kad se podvukla crta Dino Bilalović je bio najbolji strijelac tog Evropskog prvenstva. Imao je izvrstan prosjek. Dražen Petrović je 1985. godine imao prosjek od 25,2, osam godina kasnije Dino je po utakmici davao 25 koševa. Činjenica je da se jedino Dinovo i Draženovo ime nalazi među najboljim strijelcima evropskih šampionata iz država bivše Jugoslavije.

Bosna i Hercegovina je na kraju bila osma u Evropi. Do danas je to ostao najbolji rezultat državnog tima.  

Danas košarkaši Bosne i Hercegovine ne mogu doći ni do završnog evropskog takmičenja. Nastupe otkazuju mladi igrači, kojima bi trebala biti čast igrati za svoju državu. Dino je igrao sa srčanim smetnjama i davao od sebe posljednje atome snage. Tačno deset godina nakon tog svog blistavog prvenstva njegovo srce će zauvijek stati.       

Muška reprezentacija Bosne i Hercegovine nema nijednu titulu. Ni na Balkanskim ni na mediteranskim igrama.

Ima nešto u nama što uvijek hoće negirati uspjeh jednog od nas. To nešto negatorsko uvijek pokazuje moć da pobijedi najbolje među nama i ponizi njihove uspjehe. Kao da je šutnja i tišina jedini svijet u kojem znamo živjeti sa dragim i vrijednim ljudima.

Imamo jedno i jedino bosansko ime među pobjednicima: Ime Dina Bilalovića među najboljim strijelcima u nastupu za Bosnu i Hercegovinu.

I zaboravimo ga 364 dana godišnje, a sjetimo ga se samo tog dana njegovog fizičkog nestanka.

Ali, ime Dina Bilalovića, jednog divnog sanjara, stoji kao spomenik sa najboljim evropskim strijelcima i među tih dvadesetak najvećih košarkaških imena: Sa Nikosom Galisom, Šarunasom Marčulionisom, Dirkom Novickim, Pau Gasolom, Tonijem Parkerom...