Ko je oklevetao Bosnu i Hercegovinu

Kada su sedamdesetih godina prošlog stoljeća radnici iz bivše Jugoslavije odlazili na privremeni rad u Zapadnu Evropu, na odlasku ih je pratila rodbina i uz suze se opraštala. Ko se ne sjeća hita Mehe Puzića “Moj brate u tuđini“. Zvuci te pjesme treštali su od Minhena, Pariza pa do Bosne i Hercegovine. Nostalgija je bila najčešće i najsnažnije osjećanje bh. naroda. Samo je SR Njemačka tada primila pola miliona radnika iz bivše Juge. Odlazilo se na rad u Švedsku, Francusku, Švicarsku.

Rekorderi kapitalizma vraćali su se redovno sa obijesnim autima u domovinu na odmor. Dva člana moje porodice rintala su u Francuskoj i Njemačkoj. Oba su se javili na pozive iz Zapadne Evrope preko Biroa za zapošljavanje. Kad su odlazili ispraćali smo ih šutke. Ovaj iz Francuske se nije javljao punih pet godina, pa smo mislili da ga više nećemo vidjeti, ali se iznenada vratio.   

U novembru 1991., pred sami početak rata u BiH, ja sam završio u čuvenom Traiskirhenu, najvećem izbjegličkom centru u Austriji. Još uvijek je formalno postojala „željezna zavjesa“ prema istočnoevropskim zemljama. Slušao sam kako jedna od izbjeglica priča tragediju dva rumunska mladića. Oni su se u Temišvaru, blizu granice sa Mađarskom, uvukli u cisternu sa benzinom koja je išla prema Austriji. Nakon desetak sati, vozač je prešao granicu Austrije i začuo je lupnjavu. Pozvao je policiju i otvorio cisternu. Jedan od tih putnika bio je već mrtav od pothlađivanja, a drugi je jedva davao znake života. Iako je režim Nikolae Čaušeskua skinut s vlasti, ljudi su živjeli očajno teško i tražili bolji život.

Iz austrijskog izbjegličkog centra vratio sam se uoči Nove 1992. godine. Kolone su išle prema Evropi, a ja sam se baš usamljen vraćao u Bosnu i Hercegovinu. Nakon nekoliko mjeseci više od sedamsto hiljada Bošnjaka protjerano je iz svojih domova i završilo najviše u Evropi, Americi i nešto u Australiji. Mnogi su se snašli, ali i vraćaju se i drže vezu sa svojom zemljom. Ovi koji danas bježe uzalud govore da se neće vratiti.  

Balkan je u svjetskoj javnosti zbog nedavnih ratova postao oklevetano mjesto. Zapad je stvorio izraz koji označava život balkanskih država: Podvala, borba nedopuštenim sredstvima, politička ubistva, podmićivanje, strast za bogaćenjem, puzavost prema višim, a grubost prema nižim od sebe.       

I danas ljudi bježe iz državica bivše Jugoslavije. Bježe zato što vođe državica zapadnog Balkana još vladaju na proizvodnji straha. Oni vladaju jer su najprimitivniji među svim primitivnim. Gdje su podvale stalne, gdje se podmićivanje podrazumijeva, a grubost prema nižim je uobičajena.  

Nažalost, tamo gdje naši ljudi odlaze gore je nego ikad. Naša mladost bježi od zapaljivih govora domaćih političara, a u evropskim zemljama ih dočekuju zapaljivi govori i prijeteće poruke da nisu dobrodošli. Evropski političari na izborima pobjeđuju tim prijetećim porukama protiv izbjeglica. Oni koji bježe od Balkana idu u rađajući evropski balkanizam.

Naša mladost u Evropi radi najprljavije komunalne poslove, po staračkim domovima mijenjaju pelene, na najgorim poslovima su najlošije plaćeni. Ovih dana sam saznao da je doktorica iz moje porodice dobila posao i otišla u tu sanjanu Evropu. Njena destinacija su bile Alpe, pojavilo se prelijepo seoce od desetak kuća. Ona je šatl – doktorica i opslužuje pustaru od desetak planinskih sela. I prvu noć u obećanoj Evropi nakon svjetlosti i vreve glasnog Sarajeva, došla je tišina i duboka samoća. I onda je, obilazeći sela srela inžinjera poljoprivrede, koji je čoban na tim prostranstvima i koji pokušava dovući svoju porodicu, a sve više je u dilemama da se vrati.    

Stalna priča o odlascima samo pojačava želju ljudi za odlaskom. Kao da neka ružna sila proizvodi  beznađe i ljudima nudi samo izlaz u bijegu. Što dalje od svog vatana makar i u šumske evropske vukojebine. Sve izgleda kao ružna predstava jedne opake strategije.

Najbolji primjer je stalni oglas na društvenim mrežama, kao poruka muškarcima Balkana da mogu otići na Island i da ih tamo čeka novčana nagrada ako se ožene, bajagi, brojnim usamljenim Islanđankama. Sve je u oglasu začinjeno sa dvije plavokose, nasmijane i odnjegovane vikinške ljepotice. Javili su se naši iseljenici i objasnili da je taj oglas lažan: „Ako mislite biti u braku sa Islanđankom, morate biti spremni da svaki dan kuhate ručak, perete i peglate rublje, a da vaša supruga uživa apsolutnu slobodu. I da sve njene potrebe imaju pravo prvenstva nad vašim muškim potrebama“.  Ovo je samo jedno od stalnih upozorenja i objašnjenja od naših ljudi na Islandu. Ali, oglas se još uporno vrti i neko ga debelo plaća. Može se naslutiti i zašto. A jadan je onaj kojeg politika može otjerati iz svoje domovine.