Mnoge oblasti u BiH nalaze se na vrlo niskim granama, ali čini se da se po stepenu urušenosti ništa ne može mjeriti s kulturom.
Kultura kao jedno od najjačih diplomatskih oružja svake zemlje, kod nas iz godine u godinu ima sve više problema iako imamo „mali milion“ kulturnih radnika na kojima nam mogu pozavidjeti i daleko veće i bogatije zemlje.
Žalosno je da mnoge kulturne institucije, koje su opstale i u teškom ratnom periodu, preživjele razaranja, nisu preživjele postratni period.
Mnogi muzeji, likovne i muzičke akademije, biblioteke, filmske produkcije, kina, pozorišta potpuno su propala ili im ta opasnost prijeti.
Nakon Drugog svjetskog rata, jedna od glavnih zadaća tadašnje Komunističke partije bila je izgradnja kulturnih i obrazovnih institucija, te opismenjavanje stanovništva. Za vrlo kratko vrijeme uspjeli su doći do stanja u kojem je skoro svako selo u Jugoslaviji imalo dom kulture.
Iako danas ekonomska situacija nije nimalo sjajna, daleko je bolja od tadašnje, a i početne pozicije nisu iste. Tada je trebalo krenuti s nule, a danas je potrebno samo malo volje da bi se to sve nadogradilo.
Razlika je u tome što danas u ministarstvima kulture, obrazovanja, sporta sjede ljudi koji se nikada nisu ni bavili kulturom i sportom, pa je i logično očekivati da nemaju nikakav interes da pomognu kulturi.
Zvanični podaci govore da je bilo godina prije rata kada se u Jugoslaviji snimalo i po 100 filmova godišnje, od čega skoro trećina u BiH. I to sve u domaćoj produkciji. Danas se godišnje snime jedva dva, tri filma i to u koprodukciji s drugim zemljama.
U koju god zemlju svijeta da odeš, naći ćeš ljude koji znaju sve o Danisu Tanoviću, Edinu Džeki, sjajnim piscima Sejranoviću, Šehiću, Hemonu i drugima, ali ako im spomeneš ime nekog našeg političara samo će nijemo gledati.
Međutim, naša surova realnost je da takvi totalni anonimusi donose zakone koji utječu na razvoj kulture, koja ostaje vječno u nasljeđe budućim generacijama.
Jedina utjeha je da ovi koji o tome odlučuju imaju svoj rok trajanja od četiri godine.