Vladarkin let u Istanbul

‘…I found my orthopaedic colleague standing at the end of my trolley…It’s a fracture dislocation, he said…I could do that tomorrow at the private hospital…

I’ve got insurance, I said. Yes, let’s do that…’ (Henry Marsh: DO NO HARM, Story of Life, Death and Brain Surgery, 2015; str. 228, ISBN 978-1-7802-2592-0).

Ovo je autentični razgovor između Henry Marsha, čuvenog engleskog neurohirurga i njegovog kolege ortopeda, koji se odvijao u Atkinson Morley’s/St. George bolnici u Londonu u kojoj je tada H. Marsh radio, a nakon povrede noge koju je, neposredno prije razgovora, H. Marsh doživio. Razgovor je ovjekovječen u internacionalnom i mnogostruku nagrađivanom bestselleru, u kojem na izvanredan način Henry Marsh priča o neurohirurškom aspektu svog životu, o pacijentima, o doktorima, o našoj uzajamnoj borbi protiv bolesti i smrti, o našem uzajamnom nadanju i tugovanju. 

Henry Marsh (u ovom slučaju pacijent) ima pravo na svoje osiguranje, na privatni liječnički tretman izvan bolnice u kojoj radi, a njegov kolega pravo da ga privatno liječi i operira, iako radi i u javnoj bolnici!

Prema važećem Zakonu o zdravstvenoj zaštiti iz 2010. na to imaju pravo i naši građani i naši liječnici.

Zašto populistički lažu pacijente, te selektivno demoniziraju i kažnjavaju nepodobne i po pravilu kvalitetne liječnike, između ostalog i zbog privatnog rada koji im zakon dozvoljava. Rekoh, selektivno, jer za njene poltrone (mogu ih pojedinačno i nabrojati) to pravilo ne važi. Ali i za neke druge, koji je ne zanimaju jer su periferni ili ih je već stavila pod kontrolu ili ih je već protjerala.

Zašto se ne omogući da naši pacijenti sa zdravstvenom knjižicom, ovjerenom od Zavoda zdravstvenog osiguranja, po svom htijenju i volji, slobodno i bez prisile, posjete i privatnog liječnika. I to nakon njegovog rada u javnoj zdravstvenoj instituciji, a prema pravilima definiranim Zakonom.

U isto vrijeme, naizgled nelogično, Vladarka protjeruje kvalitetne i iskusne liječnike i profesore iz najveće javne zdravstvene ustanove u BiH (provodi ‘strukovno pročišćavanje’).  Međutim, odgovor je vrlo logičan, Vladarka to radi jer pomoć pacijentima ne samo da služi pacijentima i njihovim porodicama, te stvara poseban vid životne radosti onima koji uspješno liječe, već povećava i socijalni impakt i generalni uticaj dobrih liječnika u društvu.

Ne želi ona dobre, vrijedne i kvalitetne koji je svojom riječju, stavom, dosljednošću mogu opomenuti, ugroziti ili smijeniti. Ona hoće Hasu i Đelu.

Vladarka je trebala poštivati važeće zakone, a u segementima koji nisu zadovoljili, raditi na njihovoj promjeni. Vladarka je trebala kompletirati preregistraciju i informatizaciju svoje ustanove, odvojiti brutalnu politiku od upravljačkih struktura, birati kompetentne direktore disciplina koji će biti pod kontrolom Upravnog odbora, a ne da Upravni odbor bude pod kontrolom nje i njenih direktora (majka svih politika je ona kadrovska, misli svaki tiranin/tiranka i na kraju biva svrgnut od strane svojih izabranih kadrova).

Jasno nam je zašto Vladarka to nije mogla uraditi. Ona je u apsolutnom moralnom sukobu interesa i vođena imaginarnom osvetom kao imperativom. Čisti bais.

Vladarka nije odvojila upravljanje institucijom od struke, niti harmonizirala pojedine segmente zdravstvenog sektora što bi impliciralo i ravnomjerniju raspodjelu sredstava. Nije privatnoj praksi omogućila ravnopravan status sa javnim zdravstvenim sektorom, prije svega u smislu pristupa fondovima, niti je radila na usvajanju osnovnog paketa zdravstvene zaštite.

Vladarka nije željela uvesti plaćanje po dijagnozi kao u ostalim zemljama EU jer onda Đelo i Haso nemaju šansu.

Ona nije vrhunske, dokazane i iskusne liječnike zaštitila od banalnosti objektnih odnosa i od ataka politički naslonjenih konzilija, već ih je gurala u rat sa njima (‘uteče uplašena iz rata pa i ne zna ništa o njemu'- rekoše njeni poznanici).

Vladarka je trebala da radi na generalnom poboljšanju socijalnog i materijalnog statusa liječnika i ostalih zdravstvenih radnika. Trebala je 210 miliona, koje dobije svake godine kao paušal, utrošiti na pacijente, a ne kao curetak iz provincije misliti da njeni fantazmi o dugovima postaše nekim čudom i naši.

Sada je kasno za sve, vladarka mora, kažu, odletjeti u Istanbul (međutim, da bi se u cijelosti doživio jedan od najljepših gradova svijeta treba imati bar malo duše).

ABOUT THE AUTHOR 

Prof. dr. Kemal Dizdarević je specijalista neurohirurg i subspecijalista cerebrovaskularne hirurgije na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. Profesor je na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Autor je više knjiga i naučnih radova.