Politika, poznato je, živi od neriješenih problema i situacija bez izlaza. No, u Bosni i Hercegovini je, za razliku od mnogih stvari koje se dovedene na sam rub očaja zamisli i izvedbe, ova tvrdnja dovedena do savršenosti!
S jedne strane vlast u sastavu SDA, HDZ i SNSD plus Željko Komšić najpouzdaniji je recept za stalnu krizu, jedino „političko“ ozračje u kojemu nacionalisti imaju razlog postojanja. S druge strane, kombinacija nastavka krize (naročito ekonomska) i dokazano materijalno nezajažljivih i nikada sitih nacionalista idealno je „tlo“ za plasiranje skupih kredita Medjunarodne banke, MMF-a, EBRD-a i drugih međunarodnih finansijskih institucija najprisutnijih u područjima koja je potrebno održavati na toplom režimu uvijek spremne za neku vrstu sukoba.
I da se ne lažemo, svi su sretni i zadovoljni trenutnim statusom quo... Nacionalni gurui ne mogu Bogu nazahvaljivati što im „narodi“, članovi stranaka i glasači-simpatizeri žive u glasački zbijenim zajednicama, na nacionalno homogenim teritorijima, lahkim za kontroliranje i održavanje, pouzdanim, odavnim i besmislenim svim osim njima... Međunarodni gurui su sasvim zadovoljni i sretni što imaju ovakve domaće podanike koji će vječito pričati jedno a raditi drugo i time im osiguravati sigurne i masivne bankovne izvode i izvještaje. To se narodski zove „mirna Bosna“.
Čega se boje Hrvati u Bosni i Hercegovini kada, usprkos presudi Međunarodnog suda pravde za udruženi zločinački poduhvat (treba mu prestati tepati UZP), posjeduju najmanje 50% vlasti (ako ne i više... dalo bi se jednostavno utvrditi etnonacionalnim popisom državnih službenika i namještenika, direktora agencija i predsjednicima i članova UO fondacija...), kontroliraju sve tokove budžetkog novca na dvije razine: državnoj i federalnoj, neprikosnoveno i neupitno vladaju na najmanje tri kantona / županije u F BiH i dijele vlast u još dva-tri... dok ih, istovremeno takva participacija u vlasti RS uopće ne zanima.
Čega se trebaju bojati Srbi u Bosni i Hercegovini kada, usprkos presudi Međunarodnog suda pravde za genocid, posjeduju Republiku Srpsku, jedini plijen iz svih ratova pokrenutih i vođenih na teritoriju bivše SFR Jugoslavije?
Objektivno, jedini koji imaju razloga za strah su Bošnjaci. Oživljeni nacionalistički apetiti Hrvatske i Srbije još uvijek nisu zadovolj(e)ni, dijelom time što sadašnje stanje i situacija – premda neodoljivo podsjećaju na stanje uspostavljeno 1939. godine sporazumom Cvetković – Maček – takvo jeste samo de facto... za potpuno zadovolj(e)nje potrebno je to definirati i de jure: entititetizirati Federaciju BiH kao Herceg Bosnu, odcijepiti Republiku Srpsku, a Bošnjake... eutanizirati = smatrati – ili učiniti – da ih nema ili im dati osjećaj sigurnosti, zbiti ih na lahko kontrolirajući teritorijalni procenat u kojem će većina biti i vladati „muslimani“ te, učiniti sve da se – dijelom iznutra, a dijelom izvana – radikaliziraju i samoosude na propast.
Strah ne vlada samo međunacionalnim odnosima nego, prije svega u unutarnacionalnim jer, svako protivljenje dominantnom etnonacionalističkom narativu u najmanjem, (do)nosi optužbe za nacionalnu izdaju, a potom i sve druge vidove izravnog i neizravnog pritiska, uglavnom egzistencijalne prirode.
Jednom će neko morati prihvatiti činjeničnu stvarnost: demografska slika Bosne i Hercegovine je bespovratno (zauvijek?!) promijenjena; ogromna većina ljudi koji još uvijek žive u ovoj zemlji ustvari, ispunili su svoje snove iz djetinjstva: da se odsele sa zemlje i dosele na asfalt i niko ih odatle neće pomjeriti dok sami ne odluče preseliti na neki još bolji asfalt; sviđalo se to nama ili ne, demografska slika Bosne i Hercegovine će se nastaviti mijenjati: globalni, historijski, nezamislivo veliki i brojni talasi i tokovi pomjeranja naroda su stvarnost i pitanje je vremena – koje se ne mjeri ni godinama ni našim životimaa – kada će floskula „ostali“ u Anexu IV Dejtonskog sporazuma odnosno Ustavu BiH, poprimiti sasvim nove konotacije... Šta god mi mislili o tim ljudima, kako god ih osjećali ili s njima suosjećali... jedino što iz perspektive Bosanaca i Hercegovaca kako god se ispod toga osjećali ili ćutili, ima smisla jeste upitati se: može li biti da nas Bog, Uzvišeni, mijenja boljim od nas... daruje li zemlju koju mi nismo znali cijeniti, poštovati i voljeti onima kojima je voda iz česme, krov nad glavom, topla prostorija i redovan obrok... luksuz o kojemu su u svojim bivšim domovinama mogli samo sanjati?
Ustvari, htio sam pitati: Šta je uopće taj famozni Anex VII (povratak svih na svoje?!) i ima li ikakvog – osim politikantskog, licemjernog i strančarskog – smisla govoriti o njemu dvadeset i više godina od vremena kada ga je trebalo, a niko nije imao hrabrosti, odlučnosti ni riješenosti da ga provede, ni takozvani domaći dužnosnici ni još takozvanija međunarodna zajednica?