Izgubljeni u kružnom toku demokratske akcije

Moram priznati, malo me uplašila izjava u tonu: ako nećete kako mi hoćemo, onda mi za svoje postupke ne odgovaramo... Ali, samo malo. Desetljeća u i na vlasti, sa desetinama, stotinama pa i hiljadama funkcionera na svim razinama vlasti od Predsjedništva BiH naniže preko premijera, ministara, načenika do sekretara mjesne zajednice i horizontalno po svim mogućim mjestima od portira i šaltera do kasa u samoposlugama... i pritom ne biti kriv ni za šta u zemlji nego samo zaslužan odnosno, ne odgovarati ni za šta što – naprotiv – na kraju je moralo rezultirati iskrenom izjavom koja ukazuje da je za njihove greške uvijek neko drugi kriv. No, sve ono što bi moglo uslijediti poslije ovakve izjave pomalo ledi krv u žilama... ne toliko kontekstom koliko sadržinom ili obratno, više nisam siguran. U strahu su velike oči.

Ipak, nekako me tješi i umiruje činjenica da nijedna velenajvaljivana i velepromovirana, fanfarama dočekana i s podsmijehom ispraćena veledržavn(ičk)a akcija – a mogao bih ih nabrojati desetine u zadnjih dvadesetak godina – nije doživjela svoju realizaciju u stvarnom svijetu. Naprotiv... Ipak, nešto drugo me neusporedivo više uplašilo, moja nemogućnost da shvatim i poredam stvari u odgovarajuće kutije. 

Po pravilu, svaka afirmacija potrebuje svoju suprotnost ili negaciju odnosno, nešto u odnosu na šta će se (samo)potvrditi. Dakle, ako postoji „Bh. blok“ onda mora postojati i „anti Bh. blok“... Ako „Bh. blok“ čine stranke građanskog i lijevog opredjeljenja koje se prema tvrdnjama jednog od ideologa „bore za građansku BiH, državu ravnopravnih građana i naroda“ ko onda čini „anti Bh. blok“ i za šta se oni bore... Ako se „Bh. blok“ optužuje za antipatriotizam treba li onda, logično, „anti Bh. bloku“ treba pripisati ultimativni patriotizam... Ili, ako „Bh. blok“ odbije suradnju sa nacionalnim strankama znači li to da su nacionalne stranke „anti Bh. blok“... Ili, obrnuto, ako „Bh. blok“ stupi u koaliciju sa nekom ili svim nacionalnim strankama je li to napuštanje probosanske politike... (doduše, ne znam ni šta je probosanska politika). Ili, opet, ako se u nekoj koalicionoj reorganizaciji „Bh. blok“ odvaži upustiti jednu nacionalna stranka, a sve ostale ostaviti izvan, hoće li sad stranke tog novog „bloka“ postati patriotske ili ostati antipatriotske i šta je sa ostalima... ili je sve ovo ipak, samo još jedna politikantska avanturica nezrelih i nedoraslih? I tako dalje...

Mnoštvo je pitanja koja se otvaraju naizgled tek neopreznom upotrebom jezika i pretencioznim i tendencioznim, glamuroznim i ni-na-čemu-zasnovanim i još-uvijek-ničim-opravdanim samoimenovanjima i samotituliranjima te je stoga, bolje sve to malo spustiti za nekoliko razina ili makar, stepenica niže na razinu konkretnih pokazatelja, djela, udjela, rada i rezultata. Čvrsto sam uvjeren da je jezik (kao organ) premda zaključan iz dvije kapije (zuba i usana) iz nekog razloga ostavljena na klizavom i da s njega lahko svašta sklizne... te da je dobre namjere moguće pokazati samo i isključivo djelima. 

Antisistem ili politično (ne političko) stanje postavljeno na temelje od kadrovske podkapacitiranosti, a krunisano očajem neznanja šta dan poslije (dolaska na vlast ili gubitka vlasti, svejedno) jedino je ozračje u kojemu sadašnja postavka političkih subjekata u Bosni i Hercegovini ima smisla i zna funkcionirati. Stoga, održavanje ovog stanja u biti, odgovara svima dijelom zbog toga što se – kao njegovi kreatori – u njemu ponajbolje osjećaju i imaju privid potrebnosti i važnosti... a dijelom zbog toga što samo u njemu kontroliraju dvije vjerovatno, najznačajnije poluge reda, rada i discipline odnosno, države: istražne i pravosudne organe.

Praktično, pragmatično i očekivano u političkom, medijskom i moralnom ozračju  u kojemu je teško razlučiti gdje prestaje politička a gdje počinje koristoljubna dimenzija i gdje je u svemu tome zaštita nacionalnih interesa lahko je svaki osobni interes i zanimanje predstaviti političkim, nacionalnim i vitalnim interesom naroda, a još lakše svako drugačije razmišljanje, protivljenje, suprostavljanje ili, rijetko kritiku prevesti, tumačiti i osuditi kao napad, (islamo)fobiju, antisemitizam(!), majorizaciju, minorizaciju, marginalizaciju, nipodaštavanje i političko i svako drugo obezvrjeđivanje cijelog jednog naroda. Pritom, uopće nije bitno – svjesno se apstrahira – da središnje, najveće i / ili najutjecajnije nacionalne stranke ni na koji način ne predstavljaju ne samo narod u cjelini čak, ni njegovu politički pismenu većinu nego tek, njegov nacionalno osviješteni dio, u najidealnijem slučaju vlastito članstvo i simpatizere...

Mozda (po)najbolji primjer za gornju tvrdnju je formiranje koalicija, okupljanje skupštinskih većina i formiranje vlasti bez nacionalnih stranaka nakon izbora 2018. odnosno, kolektivno i jednoglasno odbijanje bilo kakve suradnje sa SDA na kantonalnoj razini (5 kantona), a potom i prenemaganje SDP-a i DF-a koja je nužda, mala ili velika i je li uopće nužda njihovo učešće u vlasti ili povlačenje u opoziciju popraćeno lamentiranjem o izopćavanju Bošnjaka iz političkog odlučivanja, ignoriranju bošnjačke glasačke volje i uroti protiv Bošnjaka kao naroda i Bosne kao države... pritom ne spominjući da većinu urotnika čine Bošnjaci i Ostali te, bivši (i prevareni) koalicioni partneri i bivši članovi SDA. Time se ustvari, ruši nekoliko totalitarističkih načela na kojima se u osnovi temelje politike svih nacionalnih stranaka da 1. jedna stranka ne predstavlja narod ni naciju, 2. da stranački interesi nisu nacionalni interesi, 3. da prihvatanje ili odbijanje suradnje sa strankom uopće ne znači opće ili generalno (ne)uvažavanje naroda / nacije... i obrnuto.

Nikako i nipošto ne negirajući niti omalovažavajući nacionalne interese, njihovo postojanje i potrebu njihove aktualizacije, artikulacije i realizacije, naprotiv, ustvari želim ukazati na nedostatak svijesti i volje a nije isključeno i znanja o političkoj elastičnosti, vitalnosti i fleksibilnosti, o potrebi dinamičkog reagiranja, prilagodjavanja stanju i situaciji... No, nije isključeno – niti je uopće moguće isključiti i uvijek otvorenu mogućnost da je riječ o prostoj politici netalasanja talasanjem i zaštiti statusa quo... koja svim političkim subjektima u Bosni i Hercegovini u ovom trenutku potpuno odgovara... Drugim riječima, svaki drukčiji razvoj situacije, svaka promjena, izvanjska ili iznutarnja (u)činila bi ili u najmanjem doprinijela dojmu o prevaziđenosti ciljeva, načina njihove aktualizacije, artikulacije i realizacije te, na kraju i ovakvog društvenog, državnog, ustavnog... organiziranja.