Očajnički tražeći saučesnika

Jedno od pitanja za odgovorom na koje tragam od oktobra naovamo je: Zašto je Bh. blok povicima da „neće sa SDA“ oživio gotovo umrlog BI i omogućio smrtno ranjenom FR da se potpuno oporavi i tako sebi uskratili čak i mogućnost da zadugo postanu faktor odlučivanja makar i kao jaka ili makar konstruktivna opozicija? 

I ne samo to – iako je to najozbiljniji propust(?) – nego su slabe kohezione veze na koje sam već ukazivao metaforom bodljikavih sujeta – dodatno oslabili do mjere da ŽK kojemu usprkos nenabrojivom mnoštvu grešaka i lošim navikama... sve prolazi čak i kod najtradicionalnijih Bošnjaka-muslimana, u jednom trenutku postane ključna ličnost koja bi „u teškom i komplikovanom istorijskom momentu da preuzmu odgovornost da uđu u jednu tešku političku situaciju“ sa BI trebala preuzeti odgovornost teških odluka koje će ovaj u doglednoj budućnosti morati donositi?! I ne samo to... Navodno zbog jedinstva Bh. bloka i unutarnje odanosti – ili u zadnji čas odgođene kafe? – ponovo omogućiti FR i saradnicima neočekivan(?) dobitak na političkoj lutriji da postanu sretni sukrivci-spasioci zemlje, države, naroda... svega. I ne samo to... politika „bolje herojski ustuknuti nego kukavički pobijediti“ i obratno koja umnogome podsjeća na alanfordovske mudrolije tipa „Bolje je biti bogat i zdrav jer, ako si siromašan džaba ti je što si bolestan“... iznimno je popularan način interpartijskog komuniciranja u Bosni i Hercegovini. S jedne strane, glasni i slatki pozivi na spas i odbranu države(!) – spominjanje patriotske obaveze se svakako poklapa sa stalnim i neprestanim spominjanjem rata, najstrašnije epizode u životima stotina hiljada i miliona ljudi ukazuje da ima onih koji su spremni ponovo zaratiti da bi sačuvali vlast i ono što im je vlast omogućila – začinjeno je izvjesnošću tendera svih veličina i za svačiji džep... No, da ne bi bilo da se sve vrti samo oko para – nije sve u parama, nešto je i u tome kako ih steći i zadržati.

Donedavno bih se naježio svaki put kad BI ili ŠDŽ ili HG ili AO (potonji je ministar temeljnog i krunskog ministarstva u VM, ministarstva civilnih poslova na kojemu gotovo doslovno, stoji država, a kojega su ne tako davno nogom izbacili iz zemljoradničke zadruge, medžlisa IZ ili OO SDA, nisam siguran i jedan od peterice najpametnijih i najutjecajnijih Bošnjaka)... kazao „mi Bošnjaci“... a odnedavno se ježim kad čujem najnoviju floskulu „široka koalicija“... Najprije, ono „mi“ ako je ikada i postojalo prestalo je (postojati) onoga trenutka kad su oni postali „oni“, a mi ostali „mi“; sreća, to odavno ne rade. Odnedavno, naročito pomjeranjima na regionalnoj sceni i susretima na globalnoj, trnci mi prođu uz leđa kad čujem pojam široka koalicija... 

Čemu odjednom (od oktobra) sazivanje široke koalicije? Je li to doista gospodska ponuda za zajedničko djelovanje na putu ka boljitku, popunjavanje prorijeđenih redova ili traženje saučesnika ili radije sukrivca za nešto što se iza brda valja? Bilo bi puno jednostavnije kad bi stvari u politici funkcionirale kako funkcioniraju u ekonomiji... tamo su dogovori i konsenzusi ultimativno zabranjeni. Drugim riječima, postojanje konkurencije tjera svakoga ko nešto proizvodi i prodaje da kupcima stalno nudi proizvode koji su, bilo bolji, bilo jeftiniji, bilo poželjniji... onakvi kakve ih ljudi žele kupiti i kakve su spremni platiti ali, ali po stvarnoj tržišnoj cijeni određenoj odnosom ponude i potražnje. Monopol nikada nije dobar, a u vlasti se prije ili kasnije „omlati o glavu“. Ali o tome nekom drugom prilikom.

Vlast na državnoj razini prepuštena je SNSD-u i HDZ-u, a na razini FBiH vlast nikada nije ni ispala iz ruku HDZ-a... Vlast u RS se uspostavlja po automatizmu, u FBiH samo ako se DČ da koliko traži, a u BiH nekako ili nikako. Hrvatska od prošle godine pravi probleme i tamo gdje ih ima i tamo gdje ih nema, HNS isto tako... a Turska finansira dvije brze ceste na Balkanu, obje preko Drine. NATO je daleko koliko i EU, maksimalno čemu se možemo nadati je MAP, a što se tiče EU, ni toliko. Čak smo i njima pokušali prodati roga za svijeću, izbjegavajući odgovoriti na makar dvadesetak pitanja. Svi su izgledi da je nakon makedonsko-grčkog dogovora o promjeni imena, završen i srbijansko-kosovski dogovor o razmjeni teritorija samo što niko ne zna kako da to saopći pa se traži žrtveni jarac. Albanija i Kosovo ukidaju granicu, u Crnoj Gori se ljulja svima, a ni Crna Gora kao cjelina ne djeluje naročito stabilna... Šta se nama sprema? 

Otkrivaju li nam to Christian Schwarz-Schilling i Bogić Bogićević? Devedesetih godina sve je počelo Memorandumom SANU-a. Nacionalne stranke su pobjedile na izborima. Teško je shvatljivo da nakon krvavog rata, Srebrenice i Dejtona ponovo vlast imaju iste, nacionalne stranke. Ako su isti akteri, rezultati ni danas ne mogu biti drugačiji. Uprkos svemu, mislim da rata neće biti. Drugi memorandum SANU-a predstavlja jasne upute kako razvaliti BiH. Prva uputa je bila organizovanje odbrane optuženicima u Hagu. Zatim se tražilo da se na sve moguće načine spriječi formiranje državnih institucija, pod izgovorom da su nepotrebne i skupe. Tražili su da se ne spominje ime BiH, već da se govori RS i ostali dijelovi. Nije se trebalo ništa zajedničko podržati, pa čak ni sport. Onda je trebalo proći određeno vrijeme kako bi se RS pripojio Srbiji i to bi bilo ostvarenje konačnog cilja.“ 

Koliko god da sam probao nisam uspio iz ušiju istjerati izjavu jednog od bivših prevažnih ljudi u ovoj zemlji, koji je, osvrćući se na vlastiti i učinak svoji kolega u proteklih zamalo tridesetak godina važno istakao da su oni Bosni i Hercegovini „osigurali adresu u Ujedinjenim nacijama“, a za ostalo neka se pobrinu naredne generacije. 

Šta ako nije u pitanju samo RS, nego cijela BiH?