Vampiri u BiH

Bosna i Hercegovina je vjerovatno jedina država u svijetu na čijem čelu je predsjednik koji vlastitoj zemlji želi smrt po svaku cijenu, i po mogućnosti bolnu i bez odlaganja. 

Stavovi Milorada Dodika o Bosni i Hercegovini su degutantni i odvratni. Kao šef države koristi svaki javni istup da obezvrijedi međunarodni kredibilitet Bosne i Hercegovine. I to radi bez ikakvog stida. Tokom obilježavanja 20. godišnjice NATO bombardovanja Srbije Dodik se u Nišu proteklog vikenda ponovo natjecao sam sa sobom da što vulgarnije poruči da je Bosna i Hercegovina propala država i da on voli Srbiju. „Bosna i Hercegovina nije moguća, jer je rezultat ideologije i politike koja je bombardovala Srbe i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini“, rekao je Dodik. Dakako, trebaš biti moralna nakaza pa da prešutiš da te NATO bombardovao zbog zločina koje si prethodno pravio tamo gdje si stigao.

***

Milorad Dodik i hadezeovac Dragan Čović suvereno vladaju svojim dijelovima etnički čistih teritorija u BiH. Nad tom teritorom i njenim stanovništvom institucije Bosne i Hercegovine nemaju nikakav utjecaj. Tamo gdje su Dodik i Čović, vlast u punom kapacitetu imaju susjedna Srbija i Hrvatska, ali ne i bosanskohercegovačka vlada.

Ni Dodik kao ni Čović ne kriju takav neprijateljki odnos prema Bosni i Hercegovini, kao što pretenzije za teritoriju susjedne zemlje ne kriju ni „zvanični Beograd“ ni „zvanični Zagreb“, što su, uostalom, pokazali praktično i tokom rata devedesetih. Dok se Dodik u nedjelju razbacivao srpstvom pred SNS-ovom publikom na račun BiH, u poleđini su se smješkali srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i premijer Ana Brnabić. Šef srbijanske diplomatije Srbije Ivica Dačić rekao je prošle godine na otvaranju autoputa kod Doboja da taj autoput nije pitanje za ministra vanjskih poslova, „jer je gradnja tog autoputa unutrašnje pitanje Srba“, aludirajući na to da su Srbija i Republika Srpska, entitet u BiH, jedna država. „Ja jesam ministar vanjskih poslova, ali Republika Srpska je naš 'unutrašnji posao'“, rekao je Dačić. 

***

Svoj stav o Bosni i Hercegovini iz opozicije u Republici Srpskoj su iznijeli kada je predsjednik SDS-a Vukota Govedarica izjavio da će nastaviti putem kojim je krenuo prvi predsjednik te stranke Radovan Karadžić, osuđen prošle sedmice pred UN-ovim sudom u Haagu za najveće ratne zločine nad Bošnjacima i Hrvatima tokom rata u BiH, među njima i za zločin genocida, dok je Branislav Borenović iz PDP-a osudio Sarajlije zbog bojkota pekara „Manja“, koji je uslijedio nakon što je vlasnik tog zanimljivog brenda veličao Ratka Mladića, generala VRS koji je četiri godine Sarajevo držao pod opsadom, također osuđen u Hagu za genocid. Stavove izvjesnog Saše Trivića Borenović je nazvao pravom na lični stav. Kako civiliziran svijet gleda na tu vrstu ličnih stavova najbolje je ilustrovala odluka biskupije Gurk-Klagenfurt koja je zabranila komemoraciju stradalim u Bleiburgu nakon Drugog svjetskog rata, tako otpilila i kompletan državni vrh Hrvatske, među njima i predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, jer se na tom mjestu uz pijetet prema žrtvama veličala i ustaška ideologija. Tu Bosna i Hercegovina nikako nije u korak sa vremenom. U Bosni i Hercegovini se pokušava podmetnuti pod slobodu na izražavanje stavova ono što zapadni svijet odbacuje sa gnušanjem, čak i krivično goni, poput hrvatskih navijača koji su za vrijeme utakmice u Austriji prije nekoliko godina uzvikivali nacističke parole pa na kraju završili sa drakonskim kaznama i obaveznom, nadziranom posjetom centrima za odvikavanje od radikalizma.

Kad smo već kod opozicije, iz SDP-a i Naše stranke su poručili da oni neće biti dio bosanskohercegovačke vlasti u naredne četiri godine, jer etnonacionalne stranke u BiH ne pristaju na provođenje principa koje zahtijevaju političke partije građanske orijentacije. „Neka je DF-u sretno, ali mi ne želimo u tu vrstu borbe.“ Znači li to da se povlači i odustaje od Bosne i Hercegovine kao zemlje jednakih prva za sve njene građane i opozicija u Federaciji, koja se smatrala posljednjim uporištem zdrave logike u BiH? Ako se pristaje na to da nacionalne stranke ne žele prihvatiti građanske principe, onda im se daje za pravo da provode svoje, nacionalne principe, koje znače udaljavanje od evropskih vrijednosti.  

***

Ako je SDA nekada i trgovala sa političkim partnerima iz HDZ-a i SNSD-a, danas su izgubili sve konce iz ruku. Sva politička i ekonomska moć, čak i među Bošnjacima gdje je nekada suvereno vladala SDA, danas je u rukama Dodika i Čovića. No čini se da se iz SDA na to previše ne obaziru. Politička energija prve žene u SDA, koja nije postala članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine samo jer je to ona tako htjela, ali kojoj je muž, predsjednik SDA, svakako predvidio blistavu političku karijeru, posljednjih dana je usmjerena na zabranu parkiranja pored Pionirske doline. Ili, svu svoju političku energiju usmjerava na to da se jedan od najboljih neurohirurga profesor Kemal Dizdarević ne vrati na sarajevsku neurohirurgiju, ili da se jedan od najboljih ortopeda u svijetu profesor Ismet Gavrankapetanović ne vrati na Medicinski fakultet.

Čovjek koji drži do minimuma ličnog morala najmanje što može uraditi je takvu politiku otpratiti na smetljište. Jer, izgradnja boljeg političkog i društvenog ambijenta je prije svega pojedinačna odgovornost svake punoljetne i zdrave osobe.

Budući da se nikakvi katarzični procesi u Bosni i Hercegovini nisu desili, naprotiv, ti procesi su umnogome zastranili, gori nego neposredno poslije okončanja rata, OHR ima obavezu sačuvati ustavni poredak Bosne i Hercegovine pa makar to bilo i silom. Tim više čudi ponašanje međunarodne zajednice koja Dodika prihvata za kredibilnog sagovornika u momentu kada on svaki dan juriša na teritorijalni integritet i državi suverenitet Bosne i Hercegovine. Pozivanje od strane međunarodne zajednice da kompromis postignu unutrašnje političke snage u BiH, koje usput rečeno proglašavaju budalama i bjelosvjetskim hohštaplerima istu tu međunarodnu zajednicu, može se smatrati jedino sponzoriranjem bijega od vlastite odgovornosti.