Trgovci zločinima

Politički krugovi koji predvode sistemsko negiranje genocida i institucionalno veličanje ratnih zločina na teškom su ispitu. Dopisi upućeni na hiljadu adresa najviših svjetskih zvaničnika, koje je uputilo 12 udruženja žrtava rata i u kojima traže zaustavljanje sve raširenije prakse  negiranja zločina i glorifikacije zločinaca, već su izazvali reakcije širom planete. Ono što se u diplomatskim krugovima šuškalo već nekoliko mjeseci, vrlo brzo bi moglo da postane realnost – negatorima genocida i ratnih zločina biće zatvorena mnoga međunarodna vrata. 

Negiranje genocida u Srebrenici, najstrašnijeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata nije samo civilizacijska sramota i ogavan anticivilizacijski čin, nego i svjesno saučesništvo u zločinu. Pokušaji minimiziranja zločina i njihovo negiranje po definiciji predstavljaju aktivno učestvovanje u njihovom izvršenju, čak i decenijama nakon što su počinjeni. Ko bi normalan u savremenom svijetu uopšte imao želju i potrebu da za sagovornike prihvata ljude koji negiraju zločine?  

Upravo ti ljudi, koji su pod krinkom brige za „svoje“ žrtve razvili čitavu strategiju trgovine ljudskim tragedijama, predstavljaju kočnicu za zarastanje teških ratnih rana. Ti politički krugovi svojim stalnim huškačkim djelovanjem zapravo sprečavaju žrtve na svim stranama da nađu svoj mir. Bez njihovog razornog djelovanja, obični ljudi, koji su doživjeli strašne gubitke, nekako bi pronašli način da ostatak života prožive sa što manje bola. Uostalom, oni, i to na svim stranama, traže samo dvije stvari – da zločinci odgovaraju i da se konačno otkrije tajna o tome gdje se nalaze toliki nestali za kojima se danas traga. 

Trgovci žrtvama i ljudskim tragedijama, međutim, ne dozvoljavaju zacjeljivanje rana i daju sebi za pravo da budu tobožnji predvodnici onih, koji su doista izgubili svoje bližnje. U tom svom nastojanju ne zadržavaju se samo na posljednjem ratu u kojem je krvavo nestajala Jugoslavija, nego idu dalje u prošlost, u njihovo omiljeno vrijeme  - u doba Drugog svjetskog rata. 

U posljednjih nekoliko dana svjedoci smo različitih komemoracija u kojima se može primijetiti sav besmisao te njihove trgovine ljudskim stradanjima. Kakav moralni kredibilitet imaju ljudi, koji negiraju jedne žrtve, da odaju počast  drugima. S kakvim kredibilitetom se, primjerice, Milorad Dodik, negirajući žrtve genocida u Srebrenici, pojavljuje na skupu sjećanja na žrtve Jasenovca u Donjoj Gradini?  Sama njegova pojava je skrnavljenje uspomene na iste te žrtve strašnih zločina u Jasenovcu jer kako je moguće odavati počast žrtvama jednog zločina, a ne priznavati žrtve ubijene na isti zvjerski način, u isto tako strašnom zločinu na nekom drugom mjestu? To izrugivanje i jednim i drugim žrtvama je bjelodan dokaz da se takvi ljudi ne pojavljuju na komemoracijama i skupovima kako bi odali počast žrtvama, nego kako bi ih što efikasnije politički unovčili. 

Slučaj predsjednika Srbije Aleksandra Vučića još je apsurdniji. Spremno je prihvatio učestvovanje u podizanju obilježja za žrtve strašnih ustaških zločina u Donjoj Gradini, pritom potpuno ignorišući istinu da isto takvo mjesto ima usred Beograda – nekadašnji koncentracioni logor na Sajmištu, jedini konclogor u jednom glavnom gradu u vrijeme Drugog svjetskog rata, gdje su takođe ubijene desetine hiljada ljudi, među njima i petnaest hiljada Jevreja. Taj prostor jeste formalno pripadao takozvanoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj, ali je stvarno – i to Vučić dobro zna – to bio logor SS-a u koji su dopremani i ubijani ljudi, koje je hapsio režim Milana Nedića, isti onaj režim koji na temelju stravičnih falsifikata razni kvazinaučnici nastoje rehabilitovati uz punu asustenciju sadašnje vlasti. U isto vrijeme, u Beogradu je, na stratištu u Jajincima ubijeno više od 80 hiljada ljudi, žena i djece, uglavnom Srba iz partizanskih porodica. I tu su, baš kao i u logoru na Banjici, gdje su u talasima ubijani Srbi antifašisti, gospodari bili Nedićeva policija i državna straža. 

Kakva je razlika između žrtava strašnih zločina u Jasenovcu i na Sajmištu i u Jajincima? U tome što su jedne ubijali hrvatski fašisti, a druge Srbi fašisti, pripadnici Nedićevog režima, koji je bio u istom sistemu zavisnosti od okupacionih nacističkih vlasti kao i Pavelićev u Hrvatskoj!    

Zašto bi Vučić imao potrebu da na jednom mjestu gradi obilježje, a da drugo prepušta zaboravu i korovu? I na jednom i na drugom mjestu svirepo su ubijani Jevreji, Romi i Srbi kao žrtve najsvirepijih zločina i to prema istom receptu, na isti način i iz iste fašističke kuhinje. U čemu je onda razlika?

U tome što Jevreje, Rome i Srbe, koji su žrtve srpskog fašizma, ne može unovčiti!!! 

Tragedija žrtava na balkanskim prostorima nije samo u tome što su žrtve zločina, nego što se godinama i decenijama kasnije pretvaraju u žrtve trgovaca njihovim stradanjem. Ti politički krugovi, koji stalno, kad god im treba, bude aveti prošlosti, danas su vrlo prepoznatljivi. Možda će ih ova velika akcija 12 udruženja žrtava konačno obilježiti kao necivilizacijsku moralnu kugu i zatvoriti im vrata savremenih civilizacijskih tokova. Tek tada će obični ljudi na svim stranama, koji samo tragaju za istinom, dobiti priliku da nađu mir i nekako prežive ostatak života u svom bolu.