Zašto migrante jednostavno ne zaposlimo?

Ako se u Bosni i Hercegovini trenutno nalazi hiljade migranata – koliko tačno ne zna niti jedna institucija u BiH jer je ulazak migranta u zemlju nekontrolisan - koji mjesecima nagurani u neuslovne kampove u Bosanskoj Krajini čekaju da pređu granicu sa Hrvatskom i odu dalje prema zapadnim zemljama u društva organiziranija od onih koja su imali na razorenom i osiromašenom Bliskom istoku ili Africi, neusporedivo organiziranija i od onog kakvo gledaju u BiH, zašto tim ljudima makar i tokom tog kratkog boravka u BiH, recimo, ne omogućiti da dobiju neko privremeno zaposlenje dok ne dosanjaju svoj zapadni san. 
Migranti su od svojih kuća i krenuli u neizvjesnost prema zapadu da bi tu radili i zaradili za bolji život.

Evo, recimo, radeći u Bosni i Hercegovini ne samo da bi migranti prekratili vrijeme, i zaradili nešto novca, već bi svoje ranije stečene vještine mogli proširiti novim znanjima ali i iskustva prenijeti na domaću privredu. Korist bi mogla biti obostrana. Koliko je, naprimjer, inženjera mašinista ili građevinarstva čija mukom stečena znanja sada propadaju pod IOM-ovim šatorima samo jer te ljude niko nije ni ponudio da rade?

Premda je nezaposlenost u Bosni i Hercegovini jedna od većih u Evropi, prema zvaničnim podacima domaćih agencija Bosni i Hercegovini i dalje nedostaje radne snage konkretnih zanimanja, najčešće zanatskih usluga, pa bi ekonomski pragmatično, politički mudro tu radnu snagu trebalo potražiti tamo gdje je ima - u migrantskim centrima koji su u Bosni i Hercegovini sve veći. Možda da se cijela stvar počne posmatrati s pozitivije strane - koncentracijom migranta u migracionim centrima tu se povećava koncentracija potencijalnih problema, ali i koncentracija neiskorištene radne snage koja trenutno propada.
Veliki imigracioni centri gdje azilanti imaju pravo samo ležati, dok im država domaćin osigurava hranu, odjeći i zdravstvenu skrb sebi mogu priuštiti bogate zemlje, poput Njemačke gdje priliv migranta iako u opadanju i dalje bilježi rekordne brojke, ali ne i Bosna i Hercegovina za čiju potrošačku korpu koja je veća od 2.000 KM trebaju tri prosječne plate većine zaposlenih u zemlji.

Kasim Šertović iz Odnosa za javnost Općine Bosanska Krupa nedavno je rekao da ta općina vapi za radnom snagom: „Trenutno se radi o brojci od 500 radnika koji se traže u drvnoj industriji, građevinarstvu, a najviše u metalnoj industriji koja se u ovoj općini brže i značajnije razvija u posljednjih 6-7 godina i u tom smislu tražena su zanimanja poput galvanizera, zavarivača i CNC operatera“. Al Jazeera je objavila da nedostatak radne snage pogađa i Sanski Most gdje hronično nedostaje građevinaca, konobara, šumskih radnika, skladištara, vozača, montažera namještaja, pa čak i kancelarijskih službenika. U čemu je onda problem ta mjesta, barem privremeno, ponuditi migrantima? Koliko je iskusnih građevinaca ili montažera namještaja iz Pakistana, Bangladeša, Iraka, Sirije, Afganistana i drugih zemalja koji mjesecima besposličare u migracionim centru 'Vučjak' kod Bihaća ili 'Miralu' u Velikoj Kladuši? U čemu je problem da se otvore velika poljoprivredne plantaže u napuštenim bosanskohercegovačkim selima na kojima bi radili migranti i sebi osiguravali i hranu i novac?

Na isti način problem bi mogla riješiti i susjedna Hrvatska. U emisiji Dobro jutro na HRT-u početkom mjeseca razgovaralo se o problemu nedostatka radne snage u Hrvatskoj. Procjene pokazuju, rečeno je u toj emsiji, da u ovom trenutku Hrvatskoj nedostaje oko 300.000 radnika, a taj broj bi se do 2050. mogao povećati na milion radnika.
Šta je problem da sezonske poslove u Hrvatskoj rade upravo migranti. Ako je Hrvatska vlada krajem šestog mjeseca odobirla povećanja kvote za strane radnike, zašto se to jednostavno ne bi moglo primijeniti i na migrante, koji po svom biću jesu stranci i jesu radnici. Razlika između migranta i onih koji u Hrvatsku dolaze iz BiH ili drugih država na rad sezonskih poslova je posve kozmetiče prirode – prvi su tamniji od drugih. Njihov status i vijeme boravka dao bi se već urediti donošenjem kojekavih zakona i pravilnika.

Prema silnim istraživanjima koja su dostupna na internetu, neizvjesnost nikome ne može donijeti dobro, i uglavnom je vezana za anksioznost, strah ili zabrinutost. Dakle, ako se u Bosni i Hercegovini trenutno govori o hiljadama migranata koji ne znaju kakve ih budućnost čeka – možemo reći da u zemlji imamo hiljade anksioznih, uplašenih i zabrinutost ljudi.
Konačno, šta očekivati od grupe mladih muškaraca nabijeni vrleom istočnjačkom krvi koji besposličare u migrantskim kampovima, pritisnuti neizvjesnošću i besparicom, osim da se tuku i prave probleme i sebi i drugima? Jesmo li im ponudili neku alternativu?