Čović postaje teret Dodiku i Izetbegoviću

Šta nam govori to što radnici Aluminija idu kod predsjednika HDZ-a da mole za radna mjesta? Osim da će najveći dio njih ostati bez posla, to znači da u državi odluke ne donose institucije koje bi po načelima odgovornosti i kompetencije trebale upravljati društvenim procesima u Bosni i Hercegovini, već odluke u ime njih donose političke elite u čijim rukama je sasvim pogrešno skoncentrisana sva ta moć. A kako na kraju završi društvo u kojem odluke donosi kriminalizirana politika najbolje se vidi na primjeru radnika Aluminija koji će se nakon optimističnih sastanaka s Draganom Čovićem razići svako svojoj kući noseći u ruci knjižice od biroa za zapošljavanje?

Čović je rekao da će Uprava Aluminija donijeti nacrt programa sanacije preduzeća, usaglašen sa Sindikatom, te najavio kako će predstavnici Vlade Federacije doći u Mostar kako bi valjda to nešto što je on dogovorio oko Aluminija konačno bilo podržano i od Vlade. Naveo je kako nema prolongiranja dogovora da se do 31. jula završi program restrukturiranja Aluminija te istakao kako „moramo imati jasan plan uz određene pretpostavke.“ Ako je Čović toliko moćan da radnicima može obećati da će do 31. jula završiti program restrukturiranja ugašene tvornice, znači li to da je mogao utjecati i na to da do kraha mostarskog giganta uopće i ne dođe? Zbog toga je pravo pitanje zašto je Čović dopustio da Aluminij uopće nagomila oko 400 miliona duga kojeg više ne može servisirati, tim više što je od kraja rata do danas Upravu Aluminija imenovao isključivo HDZ. Ili, kakva je to država u kojoj jedan političar može odlučivati o životu i smrti najveće tvornice u Hercegovini, pored žive Uprave, Nadzornog odbora, Skupštine preduzeća, malih i velikih dioničara, silnih inspekcija, policije i tužilaštva? Slobodno se može zaključiti da su stvari sa Aluminijem kristalno jasne - nema sumnje da je i Čović svjestan da Aluminij ide pod stečaj – to možda i jeste njegov primarni cilj, što je predmet jednog drugog teksta -  pa nakon što je tvornica godinama služila kao bankomat HDZ-u, sada i pad Aluminija Čović pokušava okrenuti u vlastitu korist, pojavljujući se kao Mesija koji će i otkaze radnika učiniti dostojanstvenim. Dok su radnici ispred kompanije uzvikivali „lopove, lopove“ i „izdaja, izdaja“, gađajući automobil predsjednika HDZ-a flašama, Čović je poručio: "Ne postoji nikakva moja osobna moralna odgovornost. Ako je nekom trebalo zahvaliti posljednjih četiri-pet godina, onda sam to ja. To su prokomentarisali ljudi iz Uprave. Oni su uglavnom zvali Dragana da pitaju može li se nešto premostiti". Kako je Dragan premoštavao treba pitati čelne ljude Elektroprivrede HZHB koji su Aluminiju dali 'na teku' struje u vrijednosti blizu 300 miliona KM?

Problemi sa Aluminijem koji potresaju HDZ i Čovića drmaju i koalicione partnere iz SDA i SBB-a. Ako se Vlada Fadila Novalića upusti u spašavanje Aluminija kako je Čović obećao radnicima - premda Vlada posljednjih godina nije imala nikakav uvid u poslovanje kompanije, iako je najveći vlasnik u Aluminiju, što je opet tema za jedan drugi tekst - i SDA i SBB, koji zajedno sa HDZ-om čine tekuću Vladu FBiH, mogli bi nadrapati kod tradicionalnih glasača već na Lokalnim izborima naredne godine, jer bi se to razumjelo kao spašavanje Čovića i HDZ koji u saradnji sa Dodikom otvoreno urušavaju svaku nadu da bi Bosna i Hercegovina mogla postati ekonomski snažna i politički neovisna međunarodno priznata država. Bila bi to neka vrsta spašavanja ranjenog krokodila koji ni nakon pružene ruke neće promijeniti svoj agresivni nagon. Ili, bila bi to neka vrsta empatije prema vlastitom neprijatelju. 

Istu vrstu dramatičnog stanja na etničkome planu Čović ima i sa Miloradom Dodikom. Nakon što je Dodik, za interese HDZ-a, spriječio Bosnu i Hercegovinu da podnese tužbu protiv Hrvatske zbog gradnje mosta Pelješac, čime se pred HDZ-ovim kivnim glasačima donekle pokušala opravdati koalicija Čovića i Dodika, iz Hrvatske je Dodiku stigla zahvala u vidu deponije za nuklearni otpad koju hrvatske vlasti planiraju smjestiti u Trgovskoj gori na granici sa BiH, ili skoro pa neposredno uz Dodikovo dvorište. 

Da bi paradoks bio veći, kako bi vratio povjerenje radikalnih birača koje je izgubio zbog teškog položaja Hrvata u BiH, zbog vođenja proruske umjesto evropske politike u zemlji ali i gafovima koje je posljednjih mjeseci pravio poslovno-političkim vezama sa Dodikom, poput prisustva na Dodikovom prijemu povodom 9. januara u Banja Luci na kojoj je posthumno odlikovan general Slavko Lisica, u Hrvatskoj osuđen zbog ratnih zločina nad Hrvatima, Čović i HDZ planiraju progon i stradanja Srba iz Glamoča, Grahova i Drvara proslaviti krajem mjeseca uz najveće počasti i pjesme Marka Perkovića Thompsona. Bit će zanimljivo gledati kako će Dodik svojim biračima objasniti nastavak koaliranja sa Čovićem nakon te proslave, i to u jeku kada je pobjedom Mirka Šarovića za predsjednika SDS-a Dodikova politika možda i najugroženija otkako je na vlasti u Republici Srpskoj posljednjih desetak-petnaest godina.

Sve liči na to da su se nacionalni lideri u Bosni i Hercegovini upleli u vlastite laži, te da bi, premda su se godinama uzajamno održavali na vlasti, ovog puta bi spašavajući vlastitu kažu jedan drugoga mogli početi gurati u provaliju.