Je li Bošnjacima dozvoljeno kritikovati vlastite protuhe?

Posljednjih dana grupa bošnjačkih intelektualaca ističu bošnjaštvo kao nasušnu potrebu bosanskih muslimana, optužujući za izdaju svakoga ko nije na fonu vlastitog narodoljublja.
Udarnički tim čine bivši reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafa Cerić i profesor filozofije sa Univerziteta u Skoplju Ferid Muhić. 

Pročitaju li se jednostrano mišljenja Cerića i Muhića, stvara se utisak da je bošnjaštvo trenutno najugroženije od AVNOJ-evskih principa, premda je, historijski gledano, upravo multikulturalna Bosna i Hercegovina kao takva godinama bila garant opstojnosti muslimana u BiH. 

Vrag je odnio šalu kada je akademik Esad Duraković objavio tekst „Bošnjaštvo i/ili bosanstvo“ dokazujući da biti malo više Bosanac ne umanjuje etničku pripadnost bosanskih muslimana, ali nudi dodatne pogodnosti, tačnije „ti identiteti uzajamno se ne isključuju nego se nadograđuju u komplementarnosti: etnički, državni/nacionalni, religijski, tradicijski, rasni, spolni i td.“ 

Cerić je nakon tog teksta objavljenom na web sajtu Novinske agencije Patria optužio akademika Durakovića da „ako nije nacionalno osviješten, neka drugima nacionalnu svijest ne zamračuje ”, dok profesor Muhić u dramatičnom tekstu „Bošnjacima, dok su pri pameti“ profesora Durakovića, profesora Senadina Lavića i književnika Abdulaha Sidrana optužuje za pokušaj brisanja “duhovnosti i etničkog identiteta Bošnjaka”, premda u tekstovima kritikovanih autora ni u jednom trenutnu se ne traži takvo što.

Nema sumnje da je pluralizam mišljenja ne samo dozvoljen već i poželjan - naročito kada je u pitanju određivanje buduće trase kretanja cijelog jednog naroda, kao što je novinarski prirodno da uvijek iznova preispituje ispravnost, iskrenost pa čak i mentalnu zrelost onih koji se pojavljuju u javnom prostoru i kao takvi kreiraju javno mnijenje.

Cerić i Muhić nude pravac ponašanja Bošnjaka u trenutnom vremenu i konkretnom prostoru te upozoravaju na opasnosti izvana, dok, recimo, Bošnjacima nisu ponudili kakav stav trebaju zauzeti nakon vijesti da krivotvorenu fakultetsku diplomu ima prvi čovjek Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine Osman Mehmedagić - kućni prijatelj porodice Izetbegović još iz perioda predsjednika Alije Izetbegovića.
Ili, primjerice, nisu ponudili rješenje na činjenicu da je supruga predsjednika SDA Bakira Izetbegovića na najbrutalniji način diskreditirala cijelu grupu sarajevskih ljekara koji uživaju svjetski ugled.
Ili, štajaznam, ni Cerić ni Muhić ne reagiraju na činjenicu da skoro 30 godina nakon rata Sarajevo nije izgradilo saobraćajnice do Tuzle i Krajine, premda se radi o prostorima kojima upravlja uglavnom bošnjačka pamet.

Bio bi red, principijelno korektno, esnafski očekivano od Cerića, kao bivšeg vjerskog poglavara Bošnjaka čuti na koji način je našao kompromis između Kur'anskog ajeta da „Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok on sam sebe ne izmijeni”, i toga da Bošnjaci ne mijenjaju one koji ih predstavljaju u vlasti čak i onda kada se otkrije njihovo falširano obrazovanje?
Ili, bio bi red, principijelno korektno, esnafski očekivano od profesora Muhića čuti na koji način je našao kompromis između introspekcije – ljudske potrebe za opažanje vlastitih psihičkih procesa i toga da bošnjačka elita uopće ne reagira na krivotvoritelje diploma među vlastitim redovima?

Jer, ako prihvatimo činjenicu da Bošnjaci jesu ugroženi od nacionalizama sa istoka i zapada, korisno bi bilo čuti kakva su tek očekivanja za budućnost Bošnjaka ako im se sigurnost oslanja na Mehmedagića, ako ekonomiju grade na porezima Kemala Čauševića, za sistem zapošljavanja uzimaju model Zukića i Sarajlića, a zdravstvo prepuštaju bahatosti Sebije Izetbegović?