Mogu li umjetnici biti kukavice?

Bosna i Hercegovina nikada nije imala toliko konceptualnih i resornih umjetnika, shvaćenih i neshvaćenih pjesnika, nezavisnih i profesionalnih novinara, kritičara i komentatora. Prosto ne postoji društvena pojava koja u 24 sata ne bude podvrgnuta analizi, okrenuta naglavačke, sagledana iz svih pozicija, javnost za čas posla dobije uvid u dijagnozu, prognozu i terapiju za svaki problem.

To stanje u Bosni i Hercegovini se može porediti s Ivančićevom opservacijom masovne pojave nacionalnih heroja u Hrvatskoj, koju je ovaj novinar nazvao inflacijom riječi ‘heroj’, u političkom i medijskom polju tolika prisutna da se stječe utisak kako bi kroz dogledno vrijeme broj nacionalnih heroja u Hrvatskoj mogao biti izjednačen s brojem stanovnika.

Ako je to tako, onda je nevjerovatno da je književnica Martina Mlinarević Sopta ostala usamljena u javnom prostoru Bosne i Hercegovine kada je usljed fašističkih napada i javnih poziva na linč morala otkazati promociju njene autobiografske knjige ‘Huzur’ koja je trebala biti održana na Evergreen festivalu u Čitluku ovog mjeseca.

Dakle, nije začuđujuće da se književnica zbog njenih kritika nacionalizama i primitivizama u Bosni i Hercegovini našla na udaru posljednjeg ološa iz brloga desnice, primarno HDZ-ovog – premda njena knjiga ‘Huzur’ uopće ne govori o politici već o raku dojke kojeg je književnica pobijedila - ali je itekako zabrinjavajuće to da je s fašističkom povikom na Martinu splahnula podrška književnici i od strane organizatora festivala i od strane Martininih kolega. Podržala je tek nekolicina prijatelja: novinar Dragan Bursać reagirao je kolumnom “Martina heroina milosti puna”, harangu je kritikovao i Srđan Puhalo, muzičar Damir Urban je Martini poklonio pjesmu, za novinara Vojislava Mazzoccoa ‘Nema oprosta za šljam koji se okomio na Martinu Mlinarević Soptu’. Režiser Dino Mustafić je napisao da je napad na Martinu ‘opasan korak ideološke cenzure kojim se pokušava pokoriti i ekskomunicirati umjetnica čiji politički i etički stavovi na odgovaraju čaršijskoj većini’.

Neovisno da li se nekome sviđala Martinina književnost, da li podržavali njen lajavi jezik, društvo s kojim izlazi i viđa se u gradu, nevjerovatno je da je reakacija spala na samo nekoliko novinara, jednog režisera i jednog muzičara, dvije-tri međunarodne organizacije sa sjedištem u Sarajevu i nikoga iz svijeta književnosti. Je li manjina ovog puta nadvladala većinu, ili je većina samo dobro upakovani eho manjine? I zašto bunt uvijek počinje i završava se na reakciji jednih te istih ljudi? Kako to da se barem neko od silnih umjetnika koji prođu kroz dvadesetak dana Čitlučkog festivala nije udostojio poistovjetiti sa Martinom i otkazati vlastiti nastup? Zašto, recimo, braneći Martinu nisu shvatili kao odbranu vlastite slobode izražavanja? Znači li to da oni koji nam se prodaju pod vrhunske umjetnike kada dođe ‘car do duvara’ ipak radije podilaze fašističkoj publici i sužavaju vlastite okvire djelovanja?

Inertnost onog dijela misleće javnosti u Bosni i Hercegovini za koju se vjerovalo da će podržati književnicu, a nije, daje za pravo etno-nacionalnim politikama da kažu kako evropska i građanska Bosna i Hercegovina i nije nešto za čim treba trčati. Ruku na srce, kome može biti zanimljiva defenzivna i učmala Bosna i Hercegovina.

To što je marokanski iscjelitelj Meki Torabi za tri dana u Zetri pregledao više pacijenata nego što u mjesec dana dijagnoza uspostave četiri univerzitetska klinička centra u Bosni i Hercegovini najmanje je kriv neuki puk. Slučaj Mlinarević Sopta pokazao je da je većina bosanskohercegovačkih intelektualaca, javnih radnika, književnika, umjetnika svake vrste još uvijek daleko i ispod samog Torabija, jer apsolutno nisu u stanju ljudima ponuditi ni onoliko koliko im nudi marokanski hohštapler.