Između genocida i UZP-a: Bošnjacima prijeti da postanu ostali, s velikim O

Posebna sjednica Narodne skupštine entiteta RS, održana ove sedmice, mnoge je podsjetila na “Skupštinu srpskog naroda u BiH”, koja je održana u oktobru 1991. godine. 

Od prestanka ratnih sukoba u BiH do danas teško je pronaći slične primjere političkog ponižavanja Bošnjaka u entitetu RS. 

Legitimno izabrani predstavnik Bošnjaka Senad Bratić smijenjen je s pozicije potpredsjednika NSRS, samo zbog političkog djelovanja u okviru stranke kojoj pripada. Bez obzira na pogubnost djelovanja Bratićeve SDA na teritoriji cijele države, teško je pronaći opravdanje za politički aparthejd režima Milorada Dodika. 

Na drugom kraju države, sljedbenik UZP-a Dragan Čović u godinama iza nas ‘čistio’ je Hercegovinu od Bošnjaka, a Mostar zarobio jer ga nije uspio pretvoriti u stolni grad. 

U tjesnacu između genocida i UZP-a Bošnjaci su, u 21. stoljeću, postali evropski Palestinci. 

Bh. gradovi Banja Luka, Foča, Doboj, Prijedor i mnogi drugi ratnim zločinima su oduzeti Bošnjacima. Najveći dio tog naroda zbijen je u prostor oko Sarajeva, Tuzle, Zenice i Bihaća. 

Ono što je pogubno po Bošnjake je činjenica da ti gradovi, u koje su tokom rata protjerani ili pogrešnom politikom naseljeni, nisu cestovno povezani. Pogleda li se karta BiH, lako je vidjeti da niti jedan od nabrojanih gradova s bošnjačkom većinom nema kompletiranu cestovnu infrastrukturu prema drugim gradovima. Nije ni čudo kada se zna da je HDZ skoro potpuno sam upravljao finansijskim sektorom u BiH od rata do danas. 

S druge strane, na teritoriji RS bošnjačkom narodu oduzima se pravo na jezik, a tamo gdje vladaju Čović i Dodik bošnjačku djecu tjeraju da uče po obrazovnim sistemima Hrvatske i Srbije. Dio krivice za takvo stanje snose i sami Bošnjaci, koji su dozvolili da ih tri decenije vodi politička stranka koja je u konstantnoj koaliciji s pomenutim sljedbenicima ratnih zločina. 

Rijetko gdje u svijetu je moguće pronaći primjer da najbrojniji narod biva u potlačenom položaju. Odgovornost za takvo stanje u Bosni i Hercegovini u mnogome je na međunarodnoj zajednici. 

Devedesetih su Bošnjacima embargom zabranili pravo na odbranu, reagovali tek kada su vidjeli da neće uspjeti blitzkrieg Miloševića i Tuđmana s isturenim pijunima Karadžićem i Bobanom. 

Rat su zaustavili tek kada je, na istrjebljenje osuđeni narod, stao na noge. 

U namjeri da s političke scene skloni ratne zločince, međunarodna politika stvorila je političkog kiklopa u liku i djelu Milorada Dodika. U prvih par godina Dodik je bio prihvatljiv svima i svi su bili prihvatljivi Dodiku. 

Dok je na oklopnim vozilima rušio zločinačku vrhušku RS, priznavao genocid u Srebrenici i pričao o BiH kao državi, Dodiku je odgovarao međunarodni utjecaj, a strancima njegovo djelovanje. 

Postepeno je ovladavao političkim životom Bosne i Hercegovine. Kada je shvatio nivo moći, postao je opasnost. Danas ugrožava sve što mu nije blisko, pa i krhki mir uspostavljen Dejtonom. 

Bio je to prvi neuspjeh međunarodne politike u BiH. Neuspjesi su se potom redali kao na traci. 

Djelovanje međunarodne zajednice u našoj državi moglo bi se svesti na princip ‘uradi, pa šta Bog da”. 

U javnom diskursu često se čuje da je reforma Oružanih snaga (OS) BiH najbolje urađen posao. Tri zaraćene strane obukle su jednu uniformu, ali zadržali obilježja i historijske događaje iz vremena kada su bili na suprotnim stranama. 

Takve Oružane snage funkcionišu relativno dobro u miru i na ratištima na drugim kontinentima. 

Međutim, OS BiH nisu u stanju zaštititi granicu BiH od nenaoružanih izbjeglica i migranata. Šta onda očekivati u slučaju onog “ne daj Bože”. Hoće li uspješno reformisane OS BiH postati tri vojske. Samo sada obučenije. 

Dok se susjedi i komšije Bosne i Hercegovine naoružavaju, stranci u Bosni i Hercegovini uništavaju oružje. Hrvati kupuju savremeno oružje sa Zapada, a Srbija od Rusije i Francuske, kao da im nije dovoljno ostalo od bivše, zajedničke države. Od koga će se to braniti Srbija pa joj treba toliko naoružanje i ruska baza u Nišu. Posljednji put je napadnuta u Drugom svjetskom ratu. Hrvatska je u NATO-u, pa je malo nelogično da će je napasti Slovenci, koji su također u NATO-u. Još je teže očekivati da to uradi BiH, gdje Hrvati imaju političku moć. Srbija se na Hrvatsku usuditi neće. Ali i Srbija i Hrvatska su kroz dalju i bližu historiju pokazale, a i sada pokazuju teritorijalne pretenzije na BiH. Srbija posebno, jer je izgubila Kosovo. 

Jedan od najvećih neuspjeha međunarodnog reformisanja u Bosni i Hercegovini je reforma pravosuđa. 

Strane diplomate, upitnog rejtinga u matičnim zemljama, dolazile su i krojile pravosudni sistem BiH. Visoki predstavnik  u BiH Wolfgang Petritsch nametnuo je zakon o Sudu BiH i Visokom sudskom i tužilačkom vijeću. 

A onda su njegovi nasljednici, poprilično letargični, pustili reformu pravosuđa na milost i nemilost domaćim vlastima. U godinama koje su uslijedile koalicija UZP-a i genocida ovladala je tužilaštvima i sudovima. Naročito Državnim sudom i tužilaštvom. Zbog toga se danas Bošnjaci koji su spriječili genocid u Sarajevu, Bihaću i drugim bh. gradovima i naseljima nalaze na optuženičkim klupama, a krivci za zločine etničkog čišćenja i silovanja mirno šetaju Bosnom i Hercegovinom i regijom. 

Pravosuđe je jedan od osnovnih stubova države, a vladavina prava ključ demokratije. I jedno i drugo je u Bosni i Hercegovini zapelo na relaciji stranci - djelitelji BiH. 

I nisu samo reforme poguban segment djelovanja međunarodne zajednice prema BiH i Bošnjacima.  Izbjeglički i migrantski val, nakon što je Evropa podigla ograde i bodljikave žice, preplavio je gradove i sela gdje su Bošnjaci većina. Dodik i Čović ne dozvoljavaju migrantima boravak na teritoriji gdje su Srbi i Hrvati većina. 

Dodik ne dozvoljava OS BiH na granici, čak mu je smetao i prijedlog da policijske snage oba entiteta idu na granicu. Međunarodni predstavnici izražavaju zabrinutost i dijele kolače. Bošnjaci za to vrijeme s prvim mrakom mandale kućna vrata i djecu vode u školu. Policija u tim dijelovima države je preopterećena, a kriminal u porastu. 

Ima neuspjeha evropskih političara u BiH za koje se sa sigurnošću može reći da je sreća da nisu uspjeli. Posljednji takav bio je pokušaj Lars-Gunnar Wigemarka da u saradnji s Dodikom i Čovićem kreira “principe za uspostavu vlast”. Ti principi bi zaustavili NATO put BiH, a Vijeće ministara i državnu politiku prepustili pod kontrolu SNSD - HDZ. Iako je lider SDA Bakir Izetbegović potpisao “principe”, šira javnost i politički pritisak na sreću po Bošnjake uspjeli su spriječiti realizaciju sumnjivog plana. 

Wigemark je otišao, ali su ostali oni koji su i u ratu i poslije njege podržavali, javno ili tajno, srpsko/hrvatsku politiku separacije i segregacije u BiH. 

Ambasadori Francuske, Italije, Evropske unije i Rusije spriječili su na posljednjoj sjednici Vijeća za implementaciju mira da se Miloradu Dodiku uputi upozorenje. 

S druge strane, prijateljski susjedi se skoro uvijek potrude da na međunarodnim skupovima i sastancima Bošnjake u Bosni i Hercegovini predstave radikalnim i teroristički nastrojenim. Nikada im nisu problem Bošnjaci u Srbiji i Hrvatskoj, već isključivo u BiH. 

Bošnjaci rezervnu domovinu nemaju. Pod moranjem se Bošnjacima nameće i promjena političkog diskursa. Neophodna je i veća posvećenost političkom djelovanju na prostorima gdje su sada manjina. Separatistička politika se neće umoriti, niti će izgubiti podršku Beograda i Zagreba. 

Ako ne žele da u svojoj domovini budu ostali s velikim O ili da ih podjelom BiH satjeraju u mini državu, Bošnjaci moraju početi birati sposobne i one koji mogu u svjetskim centrima moći osigurati podršku za očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH. Bez toga ih neće biti.