Pucamo po šavovima

U izolatoriju Podhrastovi preminulo sedam osoba u posljednja 24 sata. Taj naslov proganja me cijeli dan. Sedam ugašenih života. Sedam porodica ostalo je bez svojih najmilijih. Negdje iz daleka čujem i glas Čerkeza, Pilav, profesorice, profesora i inih koji su nas ubjeđivali da je koronavirus naša nova normalnost i da se moramo prilagoditi.  

Analizirajmo šta je novo u našoj normalnosti. Dosad smo već shvatili da nam prijeti propast ekonomije, gubitak posla, glad, razvodi, samoubistva. Otprilike je to najčešća tematika medija u posljednjih osam mjeseci. Prvo je bio strah od nepoznatog virusa s kojim se bori cijeli svijet. Pa smo imali lošije i bolje periode epidemije, a sada opet imamo strah ali od poznatog. Pripremili su nas da ćemo se razboljeti, ostati bez posla, egzistencije, da će pucati porodice, da ćemo pomišljati na najgore scenarije. Rijetko čujemo glas onih drugih koji su nam sada više nego ikad potrebni da pokažu svjetlo na kraju tunela.

I dok nekako preživjesmo borbu dvije sarajevske bolnice ko će i kada primati pacijente (kao da smo neka roba koju niko neće), pitanje je kako ćemo preživjeti ono što dolazi. Kako preživjeti sistem koji ne može adekvatno odgovoriti realnosti s kojom se suočavamo. Kako prihvatiti činjenicu da se ne možete testirati iako na to imate zakonsko pravo ili da nemate mogućnost dobiti ljekara za savjet šta da radite ako imate pozitivan PCR test iz privatne laboratorije.  

U toj novoj normalnosti cijele porodice više nemaju normalne odnose. Kao jedan od priručnih alata za izbacivanje nagomilane frustracije i straha služe društvene mreže. Samo desetak takvih objava koje dnevno pročitate dovoljne su da vam se poveća nivo stresa. Neki od najčešćih statusa su oni koje roditelji pišu za online sistem škole.  

Iako nisam roditelj, vidim primjere iz svoje okoline kakva je postala nova normalnost. Online nastava možda je privlačna uhu i više priliči američkom sistemu školovanja gdje za skoro cijelo školovanje ne prođu količinu gradiva koje učenici primjerice pređu za pet razreda osnovne škole u BiH.

Sjećam se muka svoje kolegice kada je sin krenuo u školu. Već petu godinu propitujemo i svoje znanje ali se vrlo često uhvatim da ne razumijem šta se u matematičkom zadatku traži od učenika. Brojni su primjeri gdje su doktori nauka iznosili svoja iskustva navodeći da neki zadaci nisu primjereni za taj uzrast učenika. A kroz online sistem sve je još puno teže. Jer evidentno je da u školu ne idu samo učenici, već i roditelji, nane i dede, tete koje čuvaju, radne kolege roditelja dok pokušavaju svom djetetu objasniti šta se traži u nekom zadatku. Ako ćemo za deset godina imati djecu koja su isprepadana od učenja, škole, nastavnika onda je pitanje treba li nam takav sistem. S punim pravom ću reći da je 13 predmeta za uzrast 10-godišnjaka previše. Da li to znači da se djeca trebaju baviti samo školom, da ne treniraju neki sport, da idu na ples, ili sviraju neki instrument da bi kao neki roboti dane provodili za računarom prateći upute nastavnika. Niko od nas nije tražio epidemiju niti online sistem, ali ako se svi prilagođavamo zašto se onda nisu promijenili i nastavni planovi. Cijelo ljeto je bilo na raspolaganju da se koliko može prilagodi gradivo cijeloj ovoj situaciji.

Ovo je bilo i pravo vrijeme da se i nastavnicima i djeci omogući kreativnost i online nastava iskoristi kao alat za poboljšavanje nekih drugih talenata kod djece. No, to očito nikoga ne zanima. Važno je samo da školska godina bude priznata, kako reče ministar.

I u toj novoj normalnosti svi smo i pacijenti i doktori, i učenici i nastavnici, i novinari i sudije. Jedini logičan slijed događaja je potpuno urušavanje sistema u kojem smo prinuđeni živjeti. I Sarajevo i cijela BiH liče na vagone koji se ubrzano kreću ali se lokomotiva isključila na drugom dijelu pruge i više se neće uključiti.