Drug Hercegovac zna da za više BiH treba više Bosanaca i Hercegovaca

Čujem glas Alije Izetbegovića s mobitela u rukama mog druga Hercegovca. Natprosječno je on informisan i načitan, stalno vršlja po internetu kako bi me iznenadio nekom novom teorijom, ili informacijom. Zamišljen je, pogleda uprtog u daljinu mi dobaci „svi su protiv BiH za koju sam se borio“.

Čujem s mobitela Izetbegovića kako ministrima 1993. govori da BiH kakva je bila nije moguća. Sjetio se moj drug Hercegovac jednog teksta pisanog u sklopu projekta „poznati Bošnjaci“ u kojem se tvrdi da tragedija BiH i njene budućnosti nije u političkoj naivnosti Alije Izetbegovića, kojeg autor smatra izuzetno mudrim, već u činjenici da je „na drugoj strani“.

Za druga Hercegovca preteška je to kvalifikacija. Teško mu je u to vjerovati, i opet kaže osjeti bol u nozi koje nema. Osjeća bol u duši, jer godinama luta Bosnom i Hercegovinom u nadi da će jednog dana i on postati konstitutivan u svojoj zemlji.  A ne može,  jer je BiH, iako
cjelovita, podijeljena baš onako kako je te 1993. godine predviđao Alija Izetbegović. Predviđao, ili znao?!. To najviše muči mog druga.

Iz videa koji je nekoliko puta pogledao savršeno mu je jasno kako je Izetbegović već 1993. godine znao da konstitutivnost neće doprinijeti
integraciji BiH. Sve izrečeno u videu praktično se realizovalo nakon rata. „Ustaše i četnici“ kako je Izetbegović nazvao buduće članove
državnih institucija konstantno koriste mehanizme blokada na koje je tadašnji vrh bošnjačke politike pristao. S njima su se vezale zastave
prije rata, a nasljednici politike Alije Izetbegovića su im nakon posljednjih izbora isporučili apsolutnu kontrolu državnog Doma naroda,
a time i blokadu države.

Nije mogao moj drug Hercegovac da ne vrati video na dio u kojem Alija Izetbegović govori kako država ne može opstati ako nema lojalnosti velikog broja ljudi. Zatim sluša njegovo objašnjenje da će se ta država pljačkati i da će sve izgledati kao da se sipa voda u šuplju bačvu. Dok su istaknuti bošnjački prvaci zajedno sa „ustašama i četnicima, punili džepove gladan narod se hranio pričom o procentu konstitutivnih. Svi pričaju o 52 posto Bošnjaka, a rijetko se spominje da oni žive na samo 30 posto teritorije BiH.

Za politiku možda dovoljno, za spas i integraciju BiH u pravom smislu riječi ni blizu toga. Pita se moj drug Hercegovac ima li to veze sa sastankom Izetbegovićeve grupe iz Sarajevskog procesa pojačane njegovom kćerkom sa srpskim akademicima, predvođenim Dobricom Ćosićem, šest godina prije početka rata. Na tom sastanku se razgovaralo o podjeli BiH. To se krilo sve do 1998. godine kada je u javnost isplivalo nepažnjom logističara Armije BiH Halida Čengića. Prema njegovom mišljenju bila je to neka vrsta srpsko-muslimanske Jalte. Čengićevo mjerilo pažnje srpskih akademika bio je izbor restorana na Košutnjaku koji je služio jagnjetinu.

To mog druga Hercegovca vrati u sadašnje vrijeme. Sjeti se on kako se i Bakir Izetbegović sa srpskim i hrvatskim političarima voli sastajati
po kafanama. Meni se promijenio, umjesto jagnjetine jeo se burek, a princip je ostao isti, krčmila se BiH. Takva politika ide na ruku  onima koji uporno ponavljaju da je BiH nemoguća država. Uprkos svim naporima njenih neprijatelja BiH je opstala, a koliko će je biti ovisi o politici. Moj drug Hercegovac i dalje vjeruje da se mogu i moraju okupiti snage koje će u fokus vratiti vrijednosti multietničkog društva kao jedine paradigme nadirućem fašizmu. Moj drug sanja dan kada će svaki čovjek u BiH biti konstitutivan, a za to svi moraju postati malo veći Bosanci i Hercegovci. 

Prvi veliki test je izmjena Izbornog zakona BiH. Oni koji istinski  vjeruju u BiH više nikada ne smiju pristati da bilo ko bude manje ili više legitiman. Ta legitimnost odavno je ubila demokratiju u BiH, pa manjina može da upravlja svim procesima u državi. Iskreno, to nema veze s evropskim principima koji su zasnovani na ljudskim pravima. Više liči na palestinski model, a tamo su predstavnici naroda njegovu muku dobro naplatili. Problem je što su se za 30 posto, ili malo više teritorije BiH zakovale i političke alternative nacionalnim podjelama. Za širenje ideje građanske BiH na njen cijeli prostor trebaće puno više matematike od pukog zbrajanja šansi pojedinaca da sačuvaju ili osvoje mandat. Za ideju se mora raditi i bez lične koristi.