Sjećam se metka iznad glave, a tačan spisak ubijene djece ne donosi miran san!

Kada je prije nekoliko dana psiholog i analitičar svega i svačega Srđan Puhalo analizirao medijske objave od 5. maja povodom obilježavanja Dana sjećanja na ubijenu djeca opkoljenog Sarajeva 92-95, među kojima je i tekst moje medijske kuće i negirao da je broj ubijene djece Sarajeva 1.601 i zatražio spiskove s imenima djece, osjetila sam potrebu da iskoristim slobodu govora koja mi kao ljudskom biću, pa i novinaru pripada.

Baš tih dana sretoh svog komšiju Adnana, reprezentativca BiH u sjedećoj odbojci u liftu. Pozdravih ga i pitah: Ado jesi li ti ranjen u ratu u petu? On odgovori potvrdno, a ja ga pitah: Jesi li siguran? Znao je zašto pitam.

Mogu samo zamisliti kako se ovih dana osjeća svaka majka, svaki otac koji su izgubili djecu u agresiji na Sarajevo od 92-95 čitajući Puhalove nebuloze kako lažemo sami sebe i preuveličavamo brojeve. 

Kada sam pozvala Fikreta Grabovicu koji je 1993. godine izgubio kćerku Irmu i koji je kao predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece Sarajeva skupljao podatke o ubijenoj djeci i prikupio o njih 531, po prvi put sam u novinarskoj karijeri vagala svaku riječ kako ga pitati eto zašto nije svih 1.601 pa da Puhalu i sličnim njemu "savjest bude mirna".

Nije se Puhalo i slični njemu zapitao kako to da nema nijedne optužnice ni za jedno ubijeno dijete, a ne za stotine njih. Ako postoje presude za teroriziranje i snajpersko djelovanje po Sarajevu u slučaju Radovan Karadžić, onda je morala biti i optužnica za ubijenu djecu Sarajeva. A ubijana su. Na spavanju, u igri, u redovima za hljeb i vodu, na igralištima, u haustorima. Ja ih neću prebrojavati niti mi treba tačan broj da bih mirno spavala. 

„Civili su bili izravna meta Sarajevsko-romanijskog korpusa, kao što to ilustriraju snajperski incidenti, ili su pak bili izloženi neselektivnoj prekomjernoj vatri kao kad je korpus bacao modificirane aviobombe ili ispaljivao minobacačke granate na mjesta gdje su se okupljali civili“, dio je presude ratnom zločincu Karadžiću.

Odavno je na sceni pokušaj izjednačavanja strana u ratu. No, to nije bio rat. To je bila agresija na državu, na gradove, na civile, na bespomoćnu djecu. I mi smo se branili kako smo znali. Samo što nismo znali da ćemo i u miru morati ponovo se braniti.

Znam šta sam prošla kao dijete ovog grada i koliko je teško bilo na Dobrinji ostati živ i kad mi je metak vozeći se u automobilu sa limovima umjesto prozora prošao iznad glave. Spasilo me je to što sam majci ležala u krilu.

Zato ne mogu shvatiti slobodu govora ni Puhala ni onih koji ga opravdavaju.

Šta mislite da li Nijemci preispituju kako je Jasmina Hostert, zastupnica u Bundestagu izgubila ruku u Sarajevu 1993. godine. Šta mislite traže li joj spisak i medicinsku dokumentaciju da dokaže vrijeme i mjesto stradanja.

Kada s jednakom snagom Puhalo i ostala puhala budu pitali tužilaštva u BiH zašto ne procesuiraju ratne zločine, ne podižu optužnice za masovna ubistva djece u masakrima, i zašto otvaraju zatvorene haške predmete kao u slučaju Dobrovoljačka tada ću možda i vjerovati u dobre namjere autora sramnih redova.