Negiranje genocida i stid zbog zločina

„Ne mislim da je bio genocid. Bio je to užasan, užasan zločin. Teško mi je da govorim o tome. Zločin zbog kojeg se osjećam loše, zbog kojeg se stidim jer je napravljen u ime Srba, zločin koji je stvorio sliku o Srbima kakva ne treba da se stvara, sliku o Srbima kao konzervativnim, homofobičnim ljudima.  A Srbi nisu takvi, Srbi su otvoreni, ljubazni, srdačni ljudi, koji ne cijene druge po tome kojeg su opredjeljenja, već da li je neko dobar ili loš čovjek. Ljudi koji na kraju dana ne sude o drugima na osnovu nacionalnosti. Osjećam se užasno zbog 90-ih i onoga što je urađeno u ime Srba", rekla je srbijanska premijerka Ana Brnabić.
 
Predsjednica Vlade ne misli da je Haški tribunal zadovoljio pravdu i da je zaista doprinio pomirenju.

Kakav proces u mišljenju treba da se odvija pa da se zaključi da u Srebrenici nije bilo genocida? Kada je donesena presuda Karadžiću i Mladiću da su krivi za počinjeni genocid u Srebrenici i saslušano blizu hiljadu svjedoka Tužilaštva i odbrane. Predočeno je nekoliko stotina pisanih dokaza o počinjenom genocidu, pregledano stotine kaseta na kojima su prikazane likvidacije i leševi Bošnjaka. I onda zamislite sudije kako, poput Brnabićke, čitaju presudu: „Mi mislimo da je bio genocid u Srebrenici“. Ta rečenica plus nekoliko rečenica da su bošnjačke žrtve njih 8.374 bili ljubazna i srdačna bića, koji ne sude o drugima na osnovu nacionalnosti itd.       

Na osnovu čega premijerka Brnabić zaključuje da je „to bio užasan, užasan zločin“? Na osnovu kojih dokaza, činjenica, saznanja? Je li možda čitala svjedočenja o zločinu u Srebrenici, detalje masovnih pogubljenja? Da tamo vidi kako su neki otvoreni, srdačni i ljubazni tipovi tamanili druge ljude samo zato što pripadaju drugom narodu. Kako bi zvučalo premijerki kada ti isti tipovi ubijaju pet-šest sati dnevno bez prestanka, pa im iz gomile leševa izroni krvavo dijete od pet godina koje doziva oca: „Babo“! „Babo“! I tek tada odbiju naređenje svog oficira da ubiju tog dječaka i puške im ostanu okrenute prema zemlji.       

Premjerka Srbije bi morala znati da ne postoji kolektivna krivica. Njeno pozivanje da je „zločin počinjen u ime Srba“, „zločin koji je stvorio sliku o Srbima kao konzervativnim i homofobičnim“, pa i tvrdnja da su „Srbi otvoreni, ljubazni i srdačni“, samo proglašava kolektivnu krivicu.

Ako premijerka Vlade misli da Haški tribunal nije zadovoljio pravdu i da nije doprinio pomirenju, ona ulazi u neke još nestabilnije sfere i dubioze. Sa kakvim dokazima ona raspolaže pa je zaključila da Tribunal u Hagu nije zadovoljio pravdu?

Da li je Tribunal doprinio pomirenju? Ako Brnabić tvrdi da nije bilo genocida, a Sud ga presudio, zašto onda Hag nije zadovoljio pravdu? Reći da Tribunal nije donio pomirenje, a negirati genocid je nerazumno. Valjda bi se presude Tribunala trebale prihvatiti kao istina pa se onda krenuti u pomirenje. Jer, šta Međunarodni krivični sud u Hagu ima sa pomirenjem?

Negirati genocid u Srebrenici nije ništa novo. Da li premijerka Srbije Ana Brnabić, osim Srebrenice,  zna još jedan jedini zločin, recimo onaj u Prijedoru, ili Foči, ili Rogatici, ili Ključu ili Brčkom..., a da su ga mediji u Beogradu ili Banja Luci opisali, a javnost Srbije ili RS priznala da je izvršen? O takvim zločinima javnost u Srbiji nije upoznata, pa „misli da se nisu ni dogodili“.

Jedino pozitivno u izjavi premijerke Srbije Ane Brnabić je onaj osjećaj stida. To je nešto što nismo do sada čuli.   

S. Omeragić