Presumpcija nevinosti: Sud, laži i video trake

SARAJEVO, (Patria) - U Sudu BiH u toku je proces protiv Mensura Đakića, ratnog komandanta 1. bataljona 108. brčanske brigade i borca Begzada Kajtazija za slučaj navodnog ubistva tri civila tokom operacije vojnog napada na naselje Bukvik. Osman Mulahalilović, advokat optuženog, već mjesecima traži snimak intervjua koji je 15. septembra 1992. Đakić dao u svojstvu komandanta bataljona 108. brčanske brigade.

Prema više puta iznesenom mišljenju odbrane, snimak će pokazati da je Đakić nevin i da će optužba ključnog svjedoka Tužilštva biti odmah oborena, a daljnji nastavak procesa pokazati se kao nepotreban.  

Međutim, stvari se kompliciraju po nekom ružnom scenariju i odvijaju u neočekivanom pravcu.

Patria je u posjedu neobične prepiske u potrazi za spornim videomaterijalom. Advokat Mulahalilović 20. septembra upućuje zahtjev Ministarstvu odbrane BiH da mu se ustupi snimak važnog Đakićevog ratnog intervjua. Šest dana kasnije dobija odgovor, koji potpisuje ministrica Marina Pendeš: „Provjerom u nadležnom arhivskom depou, utvrđeno je da postoji predmetni videosnimak, naveden u vašem zahtjevu, te da je isti klasifikovan kao tajni podatak i da se čuva kao takav“.

U prvi momenat izgledalo je nevjerovatno da običan intervju bude označen kao tajni materijal. Ispostavilo se da u Ministarstvu odbrane BiH misle da se radi o tajnom materijalu i tačka. Ali, ni tu nije ključni problem.

Ministrica Pendeš savjetuje advokata da putem Suda BiH zatraži te materijalne dokaze. I advokat je zatražio putem Suda. Sud je uputio pismo Ministarstvu odbrane BiH, a ono dalo odobrenje Zajedničkom štabu Oružanih snaga da od nadležnog arhivskog depoa dobiju traženu dokumentaciju, kopiraju je, ovjere i dostave natrag Ministarstvu odbrane BiH na daljnje postupanje.  

Umjesto da urade kako je Sud BiH zatražio, Zajednički štab Oružanih snaga 6. decembra dostavlja Izvještaj u kojem navodi kako su „u arhivskom depou privremeno raspoređena tek dva referenta koja nisu u mogućnosti u svojstvu istražioca izvršiti pregled arhivske građe.“      

U izvještaju se dalje kaže da se radi o „materijalu za koji je potreban istraživački pristup, za razliku od slučaja kada se traži konkretan dokument, koji oni onda pronalaze, kopiraju, ovjeravaju i dostavljaju na daljnje korištenje.“    

Bilo je ovo poigravanje sa zdravim razumom i još zdravijom logikom nekoga iz Zajedničkog štaba Oružanih snaga BiH. Video materijal koji se traži ima svoj datum nastanka i tu nema nikakvih tajni, pored toga što se radi o već prikazanom intervjuu na jednoj lokalnoj televiziji.

Dakle, videomaterijala je bilo i on se, po prvom pismu Ministarstva obrane advokatu vrlo lahko može dobiti u arhivu. Nakon toga, video materijal je iznenada postao tajna i zatražena je saglasnost Suda BiH. U pismu Zajedničke komande Oružanih snaga navodi se da im je „posve teško naći taj zahtjev“. Javašluk ide dalje pa nakon tvrdnje da je videomaterijal dostupan arhivari postaju „privremeni referenti koji nemaju pristup takvom materijalu.“ Advokat je bio jasan i sa datumom objave i sa svim drugim preciznim podacima. Bilo je očigledno da se nešto ružno iza brda valja.

Čitav proces dokazivanja odbrane je zaustavljen. Čuje se kako je materijal u posjedu Tužilaštva, ali da ga ono, i pored svega, ne dostavlja odbrani.   

U Krivičnom zakonu BiH postoji Član 236., koji govori o sprečavanju dokazivanja: „Ko s ciljem da spriječi ili znatno oteža dokazivanje u sudskom, prekršajnom, upravnom ili disciplinskom postupku pred institucijama Bosne i Hercegovine, sakrije, ošteti, uništi ili učini neupotrebljivim tuđi predmet ili ispravu koja služi dokazivanju, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.“

Presumpcija nevinosti kao da za određene osobe ne važi u ovoj državi. Po svemu sudeći ispada kao da je Mensur Đakić kriv dok se ne dokaže da je kriv. Mogu li se određene državne institucije ovako volšebno odnositi prema pravdi i, naročito, prema pravosudnim institucijama? I gdje su ovdje najosnovnija ljudska prava?