Junker i Han u Sarajevu: Zašto se ide u Evropu putem dužim za četvrt vijeka

Dolazak Johanesa Hana (Johannes Hahna) i Žan-Klod Junkera (Jean-Claude Juncker) i svečanost povodom predaje odgovora Bosne i Hercegovine na upitnik Evropske komisije otvorili su neka davna sjećanja.

Naime, tadašnjoj Jugoslaviji je u maju mjesecu 1991. godine Evropska unija potpuno otvorila vrata za hitni i bezuslovni prijem. Sve je trebalo trajati samo četri mjeseca.    

Predsjednik Komisije EZ-a Žak Delor (Jacques Delors) te premijer Luksemburga Žak Santer (Jacques Santer), kao i Hans van den Bruk (Broek), tokom jedne posjete Beogradu, u maju 1991. iznose sljedeći spektakularni prijedlog: “Jugoslavija “odmah” i mimo uobičajenih pravila može postati pridruženom članicom EZ-a. Za tu bi svrhu bilo izdvojeno 5,5 milijardi dolara finansijske pomoći. Naravno, preduvjet za to bilo bi mirno rješavanje krize".

Dolar je tada bio jači od današnjeg 1,6 eura, pa je ta pomoć bila blizu 9 milijardi sadašnjih eura.    

Ali, dva čovjeka su to odmah, gotovo panično odbila: Slobodan Milošević i Franjo Tuđman. Evropski posjetioci su bili šokirani.     

U januaru 2007. godine bivši predsjednik Makedonije Kiro Gligorov svjedočio je o tome kako je rat mogao da bude izbjegnut da nije bilo ova dva lidera mnogo kasnije osuđena za zločin genocida, zločine protiv čovječnosti, agresiju i udruženi zločinački poduhvat.

Milošević je skončao u zatvoru Ševeningen, gdje je proveo pet godina iza rešetaka. Tuđman je tri godine liječen od karcinoma želuca, a onda je pao u komu dugu 40 dana iz koje se nije nikad probudio.      

Prema svjedočenju Gligorova predsjednici Srbije i Hrvatske brutalno su odbili Delorov plan:

"Nakon što je Žak Delor pročitao prijedlog koji je bio usaglašen na Ministarskom vijeću EU, javio se Milošević i rekao: 'Ja smatram da treba da stvorimo čvrstu i modernu federaciju sa centrom u Beogradu'.

Potom se javio i Tuđman i rekao: 'Ja osjećam da imam historijsku misiju da obnovimo hrvatsko kraljevstvo. Mi smo imali državu, i sad je treba obnoviti. I drugo me ne interesuje'.

A onda jadni Alija Izetbegović kaže: 'Molim vas nemojte tako, hajde da prihvatimo kao osnovu za razgovor, pa će tu biti raznih sugestija. A ako toga ne bude u Bosni će biti krvi do koljena'", prisjetio se Gligorov susreta sa evropskom trojkom.

Često se postavljalo pitanje šta bi bilo da su predsjednici republika tada prihvatili čuvenu ponudu za brzi ulazak u EU i pomoć od pet i po milijardi dolara?

Da je taj plan prihvaćen, Gligorov je smatrao da bi stvari na Balkanu krenule u sasvim drugom pravcu.

“Da je bivša Jugoslavija ostala cijela izbjegavši pogubne ratove devedesetih i ušla u Evropsku uniju, ne samo da bi ljudima u regionu bilo bolje, već bi i Evropska unija bila bolja", bio je zaključak projekta saradnika Njemačkog društva za spoljnu politiku (DGAP) Kornelijusa Adebara koji je razmotrio šta bi bilo da je Evropska unija uložila veće napore, prije svega finansijskim podsticajima, u opstanak Jugoslavije i njeno primanje u svoje članstvo.

Kad je rat protiv Bosne i Hercegovine počeo Žak Delor je još bio predsjednik Evropske komisije. On je ubrzo postao iskreni zagovornik zajedničkih akcija za Bosnu i Hercegovinu i važio je za nekoga kojem je apsolutno jasno ko je i zašto počeo rat protiv naše države.

Hans van den Bruk (Broek), kao član ove delegacije bio je od početka zagovornik vojne akcije za Bosnu. On je javno optužio Ovena za “strategiju kapitulacije” i “ozakonjenu agresiju”. Rekao je da su i Oven i Stoltenberg od njega mogli zatražiti i dobiti šire ovlasti za vjerodostojnu prijetnju primjene sile.   

Kada je Žak Širak (Jacques Chirac) izabran za predsjednika Francuske zamijenivši Fransoa Miterana (Francois Mitterand) odmah se tragična i pogubna antibosanska politika pretvorila u korektan odnos prema bosanskoj legalnoj Vladi. U danima kada se odlučivalo da li će se Francuska pridružiti američkoj inicijativi za vojno rješenje u BiH, ključni čovjek do predsjednika Širaka bio je Žak Santer, tadašnji novi predsjednik Evropske unije.

Jedan francusko-američki skup, koji je imao za temu bilateralne odnose, održan je 14. juna 1995. godine u Vašingtonu. Bosna je prekrila sve teme. Štaviše, nakon razgovora sa Santerom, Širak je došao sa izričitim stavom da Amerikanci trebaju početi akciju u BiH i da će ih Francuska pratiti. Bilo je to samo tri sedmice uoči početka genocida u Srebrenici.    

Zanimljivo je da su i Delor i Santer, bili apsolutno za neovisnu evropsku politiku, otvoreno poručujući Amerikancima da ne žele nikakvo njihovo miješanje sa strane. Ali, zahvaljujući samo jednom sastanku sa jugoslovenskim liderima, precizno su dešifrovali korijene bosanske tragedije koju je napravio dvojac Milošević –Tuđman.

Predaja Upitnika i otvaranje evropske nade za Bosnu i Hercegovinu samo je otvorila davno ključno pitanje: Do kada će Evropa dopustiti da njena buduća i sadašnja članica Srbija i Hrvatska, preko svojih poslušnika, kao nekada Milošević i Tuđman, razaraju evropsko, multietničko, tolerantno biće Bosne i Hercegovine.

Pitanje za zapadni Balkan: Zašto se u Evropu išlo okolo, putem dužim četvrt vijeka. /S.O./