Tomislav Jakić: Nedostaje svijesti o potrebi zajedništva i usklađenog nastupanja

Tomislav Jakić dugogodišnji je hrvatski novinar i urednik. Autor je knjige “Nisam zavijao s vukovima”, u kojoj donosi "sliku vremena" druge polovice 20. i prvog desetljeća ovog stoljeća. Bivšem predsjedniku Hrvatske Stjepanu Mesiću bio je savjetnik za vanjsku politiku.

U intervjuu za novinsku agenciju Patria Jakić govori o stanju naroda u zemljama bivše Jugoslavije, kako gleda na današnju socijaldemokratiju, šta je odgovor na porast fašizma u zemljama regiona.

Patria: Kao dugogodišnji vanjsko-politički novinar i čovjek s diplomatskim iskustvom iz vremena kada ste bili savjetnik predsjednika Mesića, kako ocjenjujete sadašnje stanje u regiji? U BiH su očekivali da će se Hrvatska i Srbija suočiti sa nedavnim presudama Prlićevoj grupi, Karadžiću i Mladiću. Od Beograda i Zagreba su usljedile samo prijetnje i ratnohuškačke izjave.   

Jakić: Stanje u regiji je, najblaže rečeno, zabrinjavajuće. Ni Srbija, ni Hrvatska – o drugima sada neću ni govoriti – nisu prošle proces katarze, pročišćavanja od prošlosti, nisu smogle snage, ali nemaju ni političke volje suočiti se s istinom o prošlosti, u prvome redu vlastitoj. Srbija to nikada nije ni pokušala, mislim – naravno – na vlast, a ono što je u Hrvatskoj pokušano i započeto u 10 godina predsjedničkih mandata Stjepana Mesića, njegovim je odlaskom iz Ureda Predsjednika zamrlo i ustupilo mjesto bujici povijesnog revizionizma. Regija, čak i one dvije njezine države koje su članice Evropske unije, Slovenija i Hrvatska, sve više tone u izolacionizam. Svatko se bavi samo sobom, svatko sebe doživljava kao najvažnijeg, dok svijesti o potrebi zajedništva i usklađenog nastupanja nema, mada se ponekom političaru “omakne” da i to spomene, usudit ću se reći – neiskreno. I – zaključno – svatko traži stranoga mentora, da ne kažem gazdu. Tako da imamo paradoksalnu situaciju: svi se kunu u svoje nacije, a svijesti o nacionalnoj samostalnosti – ne mislim sada tu na grb, zastavu i himnu – manje je nego ikada, barem u mojem životu; a pripadam generaciji onih koji su rođeni u vrijeme Drugog svjetskog rata.

Patria: Omladina masovno napušta Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu. Mnogi smatraju da je upravo problem ratnih huškanja i prijetnji veći razlog za odlazak od nepravdi, korupcije i nezaposlenosti...

Jakić: Rekao bih da je u pitanju kombinacija ovih elemenata što ih vi spominjete, a ja bih to sveo na jednu, jedinu riječ: besperspektivnost. Mladi ne vide budućnost u zemljama koje kažu da tu budućnost grade, vraćajući se najmračnijim poglavljima svoje prošlosti. Graditi budućnost vraćanjem u prošlost, bilo onu iz vremena Drugog svjetskog rata, bilo onu iz ratova u kojima se raspala Jugoslavija, može rezultirati samo jednim: ponavljanjem te prošlosti. A znamo kakva je ona bila.

Patria: Kako je moguće da Hrvatska kao članica NATO-a upućuje prijetnje BiH? Građani u BiH se to pitaju dok čitaju ratnohuškačke napise u tjedniku Globus. 

Jakić: Ne bih previše pažnje poklanjao ovome ili onom mediju, osim kada su tekstovi prepoznatljivo inspirirani od aktualne vlasti. Hrvatska je uspjela u istom razdoblju “kumovati” iznimno lošim odnosima čak sa tri svoja susjeda: s BiH, Slovenijom i Srbijom. Podsjetio bih na nešto, što je bilo, nakon raskida sa Staljinom, zlatno pravilo jugoslavenske vanjske politike: nikada ne upadati u loše odnose s više od jednim susjedom. Ako se dogodilo, a znalo je i toga biti, da je iznenada “zaiskrilo” i u odnosima s još jednim susjedom sastajala su se odmah najviša državna i partijska tijela da rasprave situaciju i nađu izlaz. Prijetnje, bilo ozbiljne, bilo isprazne, ne vode ničemu, osim otvaranju starih rana i podgrijavanju predrasuda i uzajamnog nepovjerenja.

Patria: Niste pristajali na kompromise sa desničarima. Ostajali ste i bez posla u više navrata, ali i dalje ste se držali svojih principa. Može li socijaldemokratija biti model vlasti sa kojim bi zapadni Balkan napravio iskorak u neku mirniju i bolju budućnost? Gdje su rješenja? 

Jakić: Da, socijal-demokracija bi mogla biti rješenje, odnosno ona jest jedino rješenje, desnica to sasvim sigurno nije, ali gdje je danas i što je danas socijal-demokracija? To je ključno pitanje, ne samo za zemlje regije, nego i za Evropu i svijet. Nazvati se socijal-demokratom, a prihvatiti ulogu tek malo umivenog nacionaliste i uvjerenog pobornika modela neoliberalnog kapitalizma, to je bezočna prijevara građana. Oni će se, neki barem, povesti za imenom, znajući ili sjećajući se što je socijal-demokracija nekada bila. I bit će izdani. Socijal-demokracije s naglaskom na socijalnoj komponenti danas više nema, baš kao što nema ni Olafa Palmea, ni Willya Brandta, ljudi koji su nekada bili njezini simboli. Ljevica, građanska ljevica,  mora se redifinirati, odnosno vratiti svojim korjenima, uzimajući – naravno – u obzir opću društvenu klimu. Tek ćemo tada u njoj moći vidjeti “svjetlo na kraju tunela”.

Patria: Tito je za vlast u Srbiji već dugo dio Vatikanske zavjere, za Hrvate on je podvala i izdajnik. Koliko se zna svi glavni gradovi  bivših republika, sada država, ukinuli su njegove ulice i trgove. Osim Sarajeva. Odnos prema Josipu Brozu danas je lakmus za antifašizam...   

Jakić: Dozvolite da vas ispravim.  Nije Tito podvala i izdajnik “za Hrvate”. On je to za radikalnu, klero-nacionalističku desnicu i za aktualnu vlast u Hrvatskoj. Ono što se naziva ljevicom, mada je sve prije nego to, ne zna što bi s Titom počelo i najradije ga uopće ne spominje. Inače, potpuno ste u pravu, odnos prema Titu, jedinstvenom vojskovođi iz Drugog svjetskog rata i iznimnom državniku druge polovice 20. stoljeća lakmus je za naš odnos prema antifašizmu. Ja bih čak rekao: prema cijeloj novijoj povijesti. Međutim, samo ordinarni glupani misle da mogu nekoga izbaciti iz povijesti, mijenjajući imena ulica i trgova, ili izbacujući, odnosno uništavajući spomenike. Ta se praksa pokazala neuspješnom još od vremena egipatskih faraona. Povijest danas pamti sve koje su iz nje pokušali izbrisati. Pamtit će i Tita.

Patria: Ne vidimo ozbiljne reakcije na rehabilitacije fašizma od demokratske međunarodne zajednice ovdje na tzv. Zapadnom Balkanu. Evropa se uljuljkala u svojim ekonomskim uspjesima i dobrom životu i ne vodi dovoljno računa o političkim radikalima, koji se bude u njenom dvorištu. Ako idemo u takvu Evropu, kuda idemo?   

Jakić: Pravo pitanje na koje je vrlo teško odgovoriti. Točno je, Evropa je zabavljena sama sobom, kako svojim uspjesima, tako i svojim problemima. Ona ponekad reagira, verbalno samo, na najgrublje ispade neofašista, ali u isto vrijeme – u ime demokracije – dozvoljava da neofašizam diže glavu i u njezinom krilu. Jedina nada koju vidim, to su građani Evrope. Oni, za razliku od goleme većine naših koji šute, reagiraju glasno i masovno na svaki ispad neofašista. Treba vjerovati da će pritisak tih građana koji su, ne zaboravimo, i birači dovesti do promjene klime u Evropskoj uniji i pretvoriti je – ponovo – u asocijaciju u koju se ulazi ne samo zbog novaca što ih se dobiva iz njezinih fondova, nego primarno zbog nekih zajedničkih vrijednosti, pa i ideala.

Patria: Hrvatska je zemlja izuzetne antifašističke tradicije. Sredinom 1943. više od polovine Titovih partizana bili su Hrvati. Ogromne žrtve hrvatski antifašisti su podnijeli na Neretvi, Drvaru, na Sutjesci, gdje je iz Šibenika poginulo 787, a iz Splita 688 partizana, dok je ukupno iz Beograda učestvovalo 67 boraca. Ciljano navodimo ove podatke. Zašto se u Hrvatskoj sada pravdaju fašisti, pored takve antifašističke borbe?

Jakić: Zato što ton hrvatskoj politici u odnosu na antifašističku borbu daju bilo njezini davni protivnici, bilo njihovi potomci, bilo oni koji su do te mjere antikomunistički orijentirani, da će prihvatiti antifašizam na području nekadašnje federacije, a i u Hrvatskoj, izjednačavati s komunizmom - i osuđivati ga - naprosto zato što su otpor okupatorima i onima koji su im pristali služiti, čineći pri tome grozne zločine, vodili upravo komunisti. Inače, podaci što ih vi navodite su, naravno, točni, ali pitajte nekoga od mladih Šibenčana ili Splićana jesu li ikada za to čuli? Medijsko-obrazovna indoktrinacija traje već gotovo tri desetljeća. Ovo sa čime se sada suočavamo, to su njezini rezultati. Dakle, od 1990. čini se sve kako bi se antifašizam i antifašističke tradicije izbrisali iz kolektivne svijesti i memorije hrvatskoga naroda. I zato smo tu, gdje jesmo.