Reditelj Ervin Tahirović: “Bosanci u dijaspori često zaplaču gledajući Nostalgiju”

Ervin Tahirović je kao desetogodišnji dječak sa roditeljima 1992. godine pred ratnim užasima pobjegao iz rodne Foče. Porodica je završila u izbjeglištvu u Beču. Ervin je sanjao da će jednog dana praviti filmove i tako ljudima činiti dobro. I snimio je film Heimweh (Nostalgija) i poklonio ga ranjenim dušama svojih Fočaka, koji su i danas rasuti širom svijeta, bez nade u istinski povratak u svoj grad. Razgovor smo napravili i objavljujemo ga, igrom slučaja, upravo na rođendan njegovog slavnog rediteljskog uzora Michaela Hanekea, dobitnika dvije Zlatne Palme za najboji film na filmskom festival u Kanu.  

Patria: Tvoj životni izbor je filmska umjetnost. Otkud ta ljubav prema filmu?    

Tahirović: Kao dijete moj otac me redovno vodio u kino u Foči i već tada sam zavolio tu umjetnost. Moj otac Rizo, neopisivo blag i prefinjen čovjek, radio je u gradskoj biblioteci i stalno mi donosio knjige i stripove. Vrlo rano sam zavolio literaturu i ljepote tajni koje se kriju u knjigama. Pristup filmskoj umjetnosti pravljenoj na književnosti bio mi je nekako najbliži, jer sam tako mogao da doživim avanture na najemocionalniji način. Kasnije, kad sam došao u Beč i kad mi je život postao ružan i težak kroz svakodnevne izbjegličke probleme, film mi je bio jedina mogućnost da izbjegnem tu tešku stvarnost. Dok sam kao dječak gledao filmove, bio sam miran, sretan i spašen. Uopšte, u to vrijeme sam se puno bavio umjetnostima, prvo muzikom, pa onda likovnom umjetnošću, koju sam studirao na Akademiji u Beču. Ali, uvijek sam sanjao o tome da nekad pravim filmove, premda sam znao da je to preskupo za mene. Ali, bilo je samo pitanje vremena kada će za male pare biti moguće da snimim film. I nakon svega riješio sam zakoračiti u svoje snove i počeo se baviti filmom. Ubrzo sam prešao na filmsku akademiju, da studiram režiju i scenarij kod slavnog Michaela Hanekea.

Patria: Film Heimweh – Nostalgija, tvoj prvijenac, po svemu je jedna posebna autobiografska priča, iskazana vrhunskim jednostavnim postupkom. Film govori o sudbini tvoje porodice, koja je protjerana iz Foče 1992. godine, u potresnom svjedočenju i tvom napetom povratku u rodni grad.  To je izuzetan dokument u kojem ljudi mogu pronaći veze i sa vlastitom sudbinom…  

Tahirović:Kada sam radio na postprodukciji filma, bilo mi je jasno da pričam jednu priču, koja je slična pričama većine izbjeglica iz Bosne, a koja u isto vrijeme nije dovoljno često ispričana u medijima. Na početku me je bilo strah da pričam samo o sebi, jer sam, kao prvo, mislio da ja i moja priča nismo toliko interesantni. Druga dilema je bila što sam smatrao da je teško praviti film koji se događa u jednom gradu kao što je Foča, sa tako teškom prošlošću, a da to ne bude glavna tema. Bilo me je strah da ću uvrijediti ljude koji su patili u ratu i koji čekaju da se konačno napravi film o njihovoj Foči. Ali, brzo sam shvatio da sam ja pozvan da pričam samo o sebi i svojoj sudbini, a ne o istoriji i politici. To trebam prepustiti drugim karakterima koji se pojavljuju u filmu i to se pokazalo kao dobra odluka. Nakon premijere na “Sarajevo Film Festivalu” prošle godine, počeo sam da dobijam poruke iz cijelog svijeta, u prvoj liniji od Bosanaca koji su nekim svojim kanalima dolazili do filma i koji su htjeli da se zahvale što sam ispričao priču o njihovom gradu i, na neki način njihovu životnu priču. I to je najljepše što mi neko može da kaže, jer se jako nadam da će svaki Bosanac van svoje zemlje vidjeti koliko je čovjeku ustvari domovina potrebna i važna i da je ne smije i ne može zaboraviti. 

Patria: Film Heimweh (Nostalgija) je prošle sedmice prikazan na međunarodnom festivalu filma Dijagonale '18 u Grazu. Veliki filmski kritičar Duško Dimitrovski dao je izuzetno pozitivno mišljenje o Nostalgiji. Kako se o filmu govorilo na festivalu?

Tahirović: Film je na Festivalu imao dvije rasprodane predstave sa ukupno 350 gledalaca i reakcije su uvijek bile jako pozitivne, bez obzira na to kojeg porijekla su bili ti koji su ga gledali. Po onome što se govorilo na susretima poslije filma, mislim da se ljudima svidjelo baš to da je priča vrlo lična i intimna. U tim komentarima se vidjelo da je jako važno da se konačno vidi primjer težine izbjegličkog života i da postoji jedan pozitivni primjer izbjeglice u ovim gadnim vremenima u Austriji, gdje vladaju desničari koji sve probleme ovog svijeta svode na izbjegličku "krizu". Jedna divna Austrijanka, poslije filma, sa suzama u očima mi je rekla da joj je drago da sam u Austriji i da su Austriji jako potrebni ljudi kao ja. To mi je, naravno, raznijelo dušu, jer sam na neki način, nesvjesno, 25 godina čekao na takvu jednu dobrodošlicu.

Patria: Poznato je da su ljudi iz BiH vezani za svoju zemlju Bosnu. Više od milion i po ljudi je izvan BiH, danas ni tamo ni ovamo. Kakve su reakcije tih naših ljudi, a kakve Austrijanaca ili drugih Evropljana na tvoj film?

Tahirović: Reakcije na film su do sada uvijek bile dosta pozitivne i redovno interesantne. Meni su, što se tiče publike, Bosanci najvažniji, za njih sam pravio film. Htio sam pokazati koliki bol nastaje iz toga kad čovjek izgubi i zaboravi svoju kulturu i domovinu. Bosanaci u dijaspori najčešće zaplaču dok gledaju Nostalgiju, pogotovo oni koji su sa Drine. Javilo mi se i dosta Srba i Hrvata, koji su također protjerani iz svojih domova i koji su mi rekli da se i oni identificiraju sa ovom pričom kao svojom. Na kraju, meni je to drago, jer sam u duši još uvijek onaj dječak Jugosloven i jer se nadam da će film dodati neki svoj dio nade u naše pomirenje. Bilo je u publici i aktualnih izbjeglica iz Sirije, koji su gledali film i sa kojima sam posle predstave dugo razgovarao. Rekli su da im je film pomogao da povjeruju u to što sami sebi uvijek ponavljaju, a to je da ne smiju zaboraviti svoju domovinu. Njih mi je nekako najviše žao, jer znam da svi ti jadi koje smo mi proživljavali još uvijek stoje pred njima i da će im još dugo biti teško prije nego što život krene nabolje i stišaju se oluje u njihovim dušama. Što se tiče ljudi iz Evrope, Australije ili Kanade, imam osjećaj da ih film više intelektualno dodiruje. Ali, vrlo interesanto mi je bilo, da su često govorili da je dobro da konačno vide film koji se bavi Bosnom i njenim ranama, a da se ne radi o jadu i bjedi, nego o jednoj pozitivnoj i ponosnoj priči.

Patria: Dakle, jedan dječak koji je sa deset godina protjeran i došao kao izbjeglica u Austriju, snimio je film o izbjeglištvu, i to tako što se vratio se u grad odakle je protjeran. Ti si prvi pokušao dati odgovore nakon na progonstvo prvog talasa sa više od 750 hiljada ljudi iz BiH, davne 1992. godine. Ovdje u Bosni i Hercegovini sličan takav film na temu izbjeglištva još nismo dočekali od domaćih autora.

Tahirović: Ja mislim da su priče vas koji ste ostali i nas koji smo otišli dosta različite. Što se tiče vas koji ste ostali, vi ste napravili dosta jakih filmova, kao što je Savršeni krug, Ničija zemlja, Grbavica i puno puno drugih odličnih filmova, da ih sad sve ne nabrajam. Nama koji smo otišli trebalo je dosta vremena da se snađemo u novom životu, tako da tek sada lagano počinjemo da se približavamo toj temi i o tome pravimo filmove. Znam, recimo, još dva filma iz Austrije, koja su u samo zadnje dvije godine napravili ljudi iz bivše Jugoslavije i koja se bave ratom i našom pozicijom u dijaspori. Mislim da smo tek počeli i da će nam trebati još puno vremena da sve ispričamo što smo doživjeli.

Patria: Razmišljaš li o tvom sljedećem filmskom projektu?

Tahirović: Razmišljam i dan i noć, ali ne volim da govorim o planovima, jer kao što moja mama kaže: "Đavo sve sluša". Za sada je važno da se Nostalgija promoviše i da što više Bosanaca, a pogotovo Fočaka, sazna za ovaj film, i da se što više ljudi sjeti svojih gradova i domova koji su im oteti bez ikakvog normalnog razloga.