SARAJEVO, (Patria) - Priča oko ujedinjenja ili zajedničkog nastupa stranaka ljevice na predstojećim Općim izborima u BiH počela je odmah nakon okončanja Lokalnih izbora 2016. godine, odnosno nakon objavljivanja njihovih rezultata.
Kada su stranačka rukovodstva partija, koje se smatraju strankama ljevice, prije svega dvije najjače SDP i DF, vidjele rezultate izbora po općinama i gradovima, shvatili su da su u brojnim sredinama izbore i načelničke pozicije izgubile isključivo zahvaljujući odvojenom nastupu.
Najbolji primjer toga je sarajevska općina Centar u kojoj se za načelničko mjesto borilo čak šest kandidata koji sebe smatraju ljevičarima, da bi na kraju načelničko mjesto osvojio zajednički kandidat SDA i SBB-a Nedžad Ajnadžić. Ajnadžić je osvojio 7.913 glasova, dok je šest kandidata ljevice zajedno osvojilo 16.591 glas.
Rezultati lokalnih izbora u Centru pokazali su da je lijeva ili građanska opcija u narodu izuzetno jaka, jača od desnice, ali da su lične sujete lidera partija ljevice jače od ideje.
Bio je to pravi alarm za ljevicu, koja je pod pritiskom javnosti, akademske zajednice i brojnih nezavisnih intelektualaca počela sve glasnije govoriti o ujedinjenju ili najmanje zajedničkom nastupu na narednim izborima kako im se takav rezultat više nikad ne bi ponovio.
Od tada je održano na desetine sastanaka, a na svakom je usvajan zaključak da se nešto mora pod hitno uraditi, jer će desnica, uprkos brojnim problemima s kojima se i sama suočava, nastaviti vladati zemljom. Međutim, osim deklarativnih zaključaka o saradnji, nije urađeno skoro ništa što bi ljevicu dovelo do ujedinjenja ili zajedničkog nastupa.
To se najbolje vidjelo posljednjih dana kada se počelo javno izlaziti s kandidaturama za članove Predsjedništva BiH. Lider DF-a Željko Komšić je objavio kako će sigurno biti kandidat za člana Predsjedništva BiH, a lider SDP-a Nermin Nikšić nakon toga je na televiziji kazao kako je za Komšićevu kandidaturu saznao iz medija.
Komšićev DF je nekoliko dana kasnije u javnost plasirao plan za ujedinjenje stranaka ljevice koji podrazumijeva gašenje postojećih stranaka i stvaranje jedne nove, koja bi se zvala Savez socijaldemokratskih partija. Takva ideja je odmah u startu doživjela neuspjeh, jer su iz SDP-a, sasvim očekivano i opravdano, poručili kako nema govora o gašenju partije s tradicijom dugom 108 godina.
Sve ovo jasan je pokazatelj da među partijama ljevice, koliko god se lideri tih stranaka trudili da javnost ubijede u suprotno, nema baš najbolje saradnje.
Predstavnici partija ljevice potrošili su dvije godine pričajući o ujedinjenju i zajedničkom nastupu, a nisu baš previše toga konkretnog uradili da bi do toga i došlo.
Pola godine prije izbora sve su prilike da do zajedničkog nastupa neće ni doći, a do ujedinjenja neće doći sto posto.
Najbolje što bi iz svega mogli uraditi lideri stranaka ljevice je da se ne počnu putem medija obračunavati i tražiti krivca za neuspjeh, kako ne bi došlo do narušavanja ionako poljuljanih odnosa koji bi onemogućili stvaranje neke postizborne koalicije.