Druga strana rata: Kako su žrtvovani manje važni likovi

BEOGRAD, (Patria) - Dana 23. aprila 1999. godine, u 2 sata i 20 minuta, NATO je bombardovao centralni studio državne Radio televizije Srbije u centru Beograda. Poginulo je 16, a ranjeno 18 radnika RTS. Radi se isključivo o tehničkom osoblju i radnicima osiguranja, uglavnom mlađim ljudima. Nije poginuo nijedan novinar ove kuće. Još uvijek se od javnosti u Srbiji krije prava istina o ovoj tragediji.   

U koordiniranim napadima, iste noći, pogođene su zgrade i tornjevi za radio releje kao i električne transformatorske stanice. Na konferenciji za novinare 27. aprila 1999. godine, zvaničnici NATO-a su rekli da postoji više od 100 radio relejnih lokacija širom zemlje, i sve su povezane putem dvostruke upotrebe. Većina komercijalnog sistema služi vojsci, ali i vojni sistem se može koristiti za komercijalni sistem. Upravo zato, NATO je naglasio dvostruku upotrebu na koju su postavljeni takvi komunikacioni sistemi, opisujući civilnu televiziju kao "u velikoj mjeri zavisnu od vojne komande i sistema kontrole, dok se vojni saobraćaj se također odvija kroz civilni sistem", rečeno je na konferenciji za štampu 27. aprila 1993. godine.

Šest dana prije udara na RTS, prema saopštenju Amnesty Internationala od 17. aprila 1999. godine, NATO je tvrdio da se objekti RTS koriste "kao radio relejne stanice i predajnici koji podržavaju aktivnosti vojnih i posebnih policijskih snaga SRJ, te stoga predstavljaju legitimne vojne ciljeve". Od ciljanih elektroenergetskih stanica, jedna transformatorska stanica snabdijevala je mrežu za koordinaciju vazdušne odbrane, dok je druga snabdijevala operativni centar u sjevernom sektoru. Oba ova postrojenja su bili ključni elementi kontrole integrisanog sistema zračne odbrane SRJ.

Zvaničnici NATO-a su tvrdili da su "učinili sve moguće napore da izbjegnu civilne žrtve i kolateralne štete", stoji u Amnesty International Reportu, iz juna 2000. godine. Hitno napuštanje RTS od nekih novinara, kao i potomaka  političkih funkcionera, o čemu su pisali neki beogradski mediji, baca sumnju da se znalo za predstojeće udare na zgradu Televizije. Upravo prema izvještaju Amnesty Internationala novinari stranih medija su očigledno bili upozoreni na napad. Zapadne novinare su navodno upozorili njihovi poslodavci da se drže dalje od televizijske stanice prije napada. Također se pokazalo da su neki jugoslovenski zvaničnici očekivali da će zgrada biti pogodjena.“

Potvrdilo se i da su upravo strani novinari obavijestili kolege u Radio-televiziji Srbije. To pokazuju i žrtve – među kojima nema novinara. U predistrazi Tribunala u Hagu stoji da jugoslovenske vlasti mogu biti djelimično odgovorne za civilne žrtve nastale usljed napada i može ukazati na to da je obaveštenje koje je dao NATO u stvari bilo dovoljno u datim okolnostima.

U svojim memoarima glavna tužiteljica Karla del Ponte piše: „U sjedištu NATO-a u Briselu razgovarala sam sa dužnosnicima NATO-o i bombardovanju televizijske stanice. Doznala sam da je NATO unaprijed obavijestio Miloševića da se priprema napad na zgradu, te da je Milošević namjerno uklonio dio osoblja iz zgrade, dok je drugi dio ostavio u njoj.“