Realni i nerealni sektor: Kome je država majka, a kome maćeha

Svjedoci smo stalnih protesta radnika u administraciji, dakle onih koji žive na budžetskim jaslama. Sindikati obrazovanja i policije su organizovali posljednje proteste za povećanje plaća. Prosječna plaća zaposlenih u obrazovanju u Federaciji je oko 850 KM, približno koliko i policije. Oni imaju razloga biti nezadovoljni ako se zna da je prosječna plata u javnoj upravi FBiH 1.250 maraka. U realnom sektoru, dakle proizvodnji ona je nešto iznad 530 KM, premda to država odbija potvrditi, vadeći se na nedostatak preciznih pokazatelja.

Ali, štošta se može pročitati iz nekih drugih izvora. Treba pogledati prosječne plaće radnika po gradovima, čija industrija proizvodi i prodaje na tržištu svoje proizvode.  Recimo, najnižu neto plaću u Federaciji BiH ima općina Gračanica 541 KM, zatim općina Žepče 545 KM, općina Tešanj 571, općina Domaljevac-Šamac 584 KM, općina Visoko 593 KM. Uglavnom se radi o općinama sa izuzetno razvijenim realnim sektorom. I plaće javne uprave u ovim općinama nisu puno veće od nivoa plaća u realnom sektoru. Država živi od ovih općina u kojima se naprosto biju za svaku marku uglavnom iz izvoza.

Dakle, svi ovi ljudi od kojih država živi, živi se ne čuju. Istovremeno, sindikati obrazovanja i policije, državne i javne uprave ne prestaju sa štrajkovima i zahtjevima za povećanje plaća.

Realni sektor je okrenut na surovo tržište i bori se za svoju tržišnu poziciju. U isto vrijeme oni vide kako birokratija sve bolje živi i pritom iskazuje otvoreno nezadovoljstvo sa visinom plaća koja je više nego dvostruko veća nego kod realnog sektora.

Treba li govoriti da svi budžetski korisnici parazitski žive od patnje i rada ovih ljudi. Naime, sva izdvajanja i sve čiste pare dolaze od realnog sektora.

Izvoz iz tešanjskog realnog sektora u inostranstvo je 2017. bio 400 miliona KM u prošloj godini. Taj izvoz raste iz godine u godinu za 13 do 15 posto, što znači da će za godinu i po dana dostići pola milijarde KM. Govorimo samo o jednoj općini u BiH.                

Dolazi vrijeme kada će lokalne zajednice početi povećavati plaće svojih ljudi i puno bolje živjeti. To je pravi put. Navedimo i primjer: Do prije desetak godina prosječnu plaću od 450 eura imali su svi u Češkoj i Poljskoj, čak i kao članice Evropske unije, dok se nije dostigao nivo razvoja koji je onda omogućio generalno povećanje plaća.

Za sada se realni sektor živ ne čuje. Tamo i kad firme propadaju nema protesta. Tu se vidi da je država nekome majka, a nekome najgora maćeha. Realni sektor živi u realnosti.

U međuvremenu će se država morati sjetiti da je već previše opteretila one koji je drže u životu. Jedna jeftina politika će morati shvatiti kako razvoja i zapošljavanja ne može biti tamo gdje je plaća i do tri puta veća kod onih koji žive kao paraziti na budžetu. Ili bolje je reći gdje je plaća tri puta manja kod onih koji za sve nas zarađuju i glave nam drže iznad vode. Imaju li oni pravo na nezadovoljstvo?  

Neko treba konačno zaustaviti ovaj tragični paradoks da bi se lakše krenulo u razvoj i bolji život. Stalni protesti budžetskih korisnika ustvari pokazuju kako smo stvorili jedan golemi i neprirodni „nerealni sektor“, dinosaurusa koji je sve nezasitiji i odavno jede i ono zdravo tkivo neke bolje budućnosti.

Da bi jedna država dala bolji život svojim građanima, mora nagraditi rad. Ako to nije u stanju, mora pravednije podijeliti teret krize. Ovo što danas država radi je put u potpunu tragediju.          

Odnos prema realnom sektoru daje veliki dio odgovora zašto nam omladina ide u Njemačku da radi? /S.Omeragić/