Dnevnik bh. ekspedicije sa Pacifika (2): Otočje koje se rađa i umire

Piše: Ahmed BOSNIĆ / Patria

Jutros smo se ranije probudili. Ispred našeg skromnog hotelskog prenoćišta, podignutog na jednoj uzvisini odakle se pogled gubi u beskraju Pacifika i otočkog prašumskog labirinta, čekao nas je sa autobilom naš današnji vodič Džimi. Mlad čovjek, jedva prešao tridesetu, ugodan u razgovoru, susretljiv na terenu i govorljiv i zabavan u vožnji.

U Džimiju kola krv ovog zanimljivog i tajanstvenog otoka i ne pristaje mu ime Džimi. On će nam danas biti „alfa i omega“. Momak za sve! Nismo mogli izabrati boljeg. Džimi poznaje gotovo svaku stazu Pohnpeia, zna kako diše prašuma koja je poput kakvog neprohodnog zelenog baldahina prekrila i zarobila ovaj otok. Djeluje sigurno i ulijeva nam povjerenje da će u mračnim i mističnim ruinama Nan Madola sve proći kako valja. Druge ekspedicije nisu imale takvu sreću.

Sinoć smo imali posjetu dragog gosta, hrvatskog pomorca, kapetana ribarskog broda Dragana Bozajića, koji je želio da popijemo po još jedno piće prije nego se otisnemo u avanturu zvanu Nan Madol.

ZANIMLJIVO PUTOVANJE: Dok u Džimijev automobil ukrcavamo stvari i opremu potrebnu za probna istraživanja Nan Madola, danas možda najzagonetnijeg arheološkog lokalitete na svijetu, svi smo poprilično uzbuđeni: arheolog dr. Enver Imamović, pedantno unosi dio svoje profesionalne opreme, Adi Krdžalić provjerava ronilačku opremu i da li su baterije za tv kamere i dron napunjene, a ja spremam zastave naših sponzora BH Telecoma i tuzlanskog Babilona i dio opreme koja će nam trebati za istraživanja na kopnu i u vodi. Već iz ranijih iskustava i putovanja znamo šta je čija obaveza i tako se i ponašamo.

Sve je spremno i možemo da krenemo. Džimi sjeda za volan i polazimo. Put nas vodi duž morske obale obrasle gustim prašumskim rastinjem. Nema pješčanih plaža i bajkovitih uvala, ne čuju se niti se vide morski talasi kako tiho klize obalom. Prizor djeluje kao da prašuma bjesomučno nasrće na more želeći da ga zarobi kao što je zarobila ovaj otok.

Napuštamo Koloniju, neveliki grad raštrkanih usamljenih ulica u koji smo sletili nakon dugih dvodnevih letova iznad azijskih stepa, Japana i Pacifika.

ŽIVOT NA OTOKU: Duž obale su podignuti brojni „viliđi“. To su naselja od desetak ili više poleglih sirotinjskih kuća vlagom nagriženih fasada i limenih krovova izpod kojih se odvijaju nezanimljive sudbine otočkog stanovništva. Ispred kuća se lijeno vuku brojni psi i živo igraju polunaga djeca vrišteći i smijući se grohotom. Sva djetinjstva su ista. U debeloj hladovini palminih krošanja odmaraju se njihovi roditelji, odajući utisak da su nezainteresirani za bilo šta na ovome svijetu. Njime, zapravo, i ne treba ništa posebno – sve što trebaju, raste tu, oko njih, na dohvat ruku: banane, papaje, mango, kokosov orah, ananas... Zašto bi se i dizali iz ugodne hladovine!?...

Školske zgrade u „viliđima“, pored kojih prolazimo udaljavajući se od Kolonije, djeluju uredno, dvorišta besprijekorno čista, ali sportski tereni, izgrađeni uz škole, nažalost su avetinjski pusti. Mimoilazimo se i sa školskim autobusima. Svi su ofarbani pastelno crvenom bojom, uredni i čisti.

BURNA PROŠLOST: Otok Pohnpei (nazivaju ga još i Ponape!) na lokalnom jeziku znači "na oltaru". Otok s takvim imenom mora da je u prošlosti imao izuzetan značaj i možda je predstavljao neku vrstu svetog mjesta u ovom dijelu Pacifika. Nalazi se u takozvanom „vatreom obruču“ što govori da je izložen čestim potresima, erupcijama vulkana i pomjeranjima tla pa ni dramatični cunamiji ovdje nisu nikakva rijetkost.

Pomorske kronike svjedoče da se u mikronezijskom arhipelagu otoci rađaju i umiru skoro preko noći. O tome svjedoče mnoga zanimljiva narodna predanja i legende. Zbog toga su stare pomorske karte često doživljavale preinake ili dodatne naznake.

Naravno, otok Pohnepei je vulkanskog porijekla, uostalom, kao i mnogi drugi otoci u ovom morskom beskraju. Pohnpei je smješten oko 1600 kilometara sjeveroistočno od Papue Nove Gvineje i jednako kao i otoci Chuck (Čuk), Yap (Jap) i ostali pripada skupini egzotičnih Karolinskih otoka. Minulih vremena poprilično su dijelili zajedničku sudbinu: prvo su otocima gospodarili Španjolci, čiji su ih pomorci posjećivali još od 16. stoljeća, zatim su ih 1899. od Španjolaca kupili Nijemci, pa su ih 1920. godine ratom osvojili Japanci i, na kraju, zadnji su došli Amerikanci čiji je uticaj vidljiv gotovo na svakom koraku. Zbog njih se Džimi zove Džimi a ne Vu-tati!

Ali za razliku od otoka Yapa koji se ponosi kamenim novcem u obliku golemih mlinskih točkova ili automobilskih guma, nesumnjivo jedinstvenim u svijetu, Pohnpei ima Nan Madol, Atlantidu Pacifika, mračni misteriozni megalitski kompleks podignut na gotovo stotinu umjetnih otočića povezanih mrežom planski urađenih i popločanih vodenih kanala, nalik onim u Veneciji. U Nan Madolu je nekada moglo da živi gotovo hiljadu stanovnika.  Ali doživio je strašnu sudbinu!

TAJANSTVENI GOSPODARI: Na Nan Madolu su, navodno, uglavnom živjeli pripadnici visoke društvene kaste, plemstvo i neka vrsta vračeva i čarobnjaka, o kojima nije ostalo mnogo autentičnih historijskih svjedočanstava. O njima su se pripovijedale čudne priče, da su stigli iz morskih dubina i da su posjedovali čudesne parapsihološke moći, te da su uspjevali gospodariti opakim demonima, duhovnim napasnicima iz podmorja, zbog čega su ih se dobrohotni otočani pribojavali, izbjegavajući da se s njim miješaju i imaju bilo kakvog posla.

Pa i danas se sa vidljivom strijepnjom lokalno stanovništvo približava ruinama Nan Madola, uvjereno da su u mračnim ruinama što, poput oglodanih kostiju vire iz morskih dubina, i dan-danas kriju opaki duhovi zlih gospodara grada koji vrebaju svoje žrtve!

Dok vozi, Džimi nam o tome prepričava dramatična pučka predanja i legende, izazivajući u nama nelagodu i strah. Uskoro ćemo napustiti asfaltnu cestu i jedva vidljivom prašumskom stazom stići pred nevjerovatnu rezidenciju nasljednika posljednjeg kralja Nan Madola.

Ali o tome sutra.

POHNPEI: Otok koji skriva mračne tajne mikronezijske prošlosti

NA TRAGU DREVNIH TAJNI: Članovi ekspedicije – Ahmed Bosnić, Adi Krdžalić i Enver Imamović

DŽIMI: Vozač i vodič od povjerenja