Dnevnici sa Pacifika (3): Susret sa kraljem Nan Madola

Njegova milost Salter Salvador Hadliju još uvijek određuje ko može stupiti nogom u njegovo carstvo, a ko ne može. Otočani ga poštuju i sve što kaže smatraju da dolazi s neba.

Piše: Ahmed BOSNIĆ /Patria

Nakon tri sata oprezne vožnje, naš vozač i vodič Džimi napušta asfalni put i ulazi među prašumsko rastinje. Ukazuje se zemljana staza kojom će voziti još nekih kilometar-dva. Oko nas je prijeteće gusto prašumsko rastinje iz kojeg vrebaju neznane opasnosti. Uskoro ćemo se zaustaviti ispred jedne potleušice sa limenim krovom. Tu, u toj više nego skromnoj „rezidenciji“ živi posljednji nasljednik tajanstvenih kraljeva Nan Madola - Njegovo kraljevsko visočanstvo Salter Salvador Hadliju, 23. vladar Madoleni-hmva! Skraćenicu MADOLLENI-HMVA danas na Pohnpeiu niko ne zna da objasni ni protumači.

Po Džimijevom nagovoru za njega smo spremili specijalne darove. Pa ipak, ispunjeni smo nelagodnom dilemom da li će Njegovo visočanstvo u nama prepoznati „dobrohotne Bošnjane“ i da li će nam dozvoliti da istražujemo možda najveću arheološku misteriju na svijetu.

Idemo provjeriti...

KRALJEVSKO DRŽANJE: Zatekli smo ga kako odsutnog pogleda sjedi na drvenom trijemu. Kao da meditira. Iako je čuo naše korake, uopšte se ne osvrće na nas. Prilazimo mu i sa udaljenosti od nekih metar i po, kako su nas savjetovali, sklapamo ruke na prsa i blago se naklanjajući, ponizno ga pozdravljamo:

- Kaselehie!

Starac duge njegovane prosjede kose, pronicljivih očiju i plemenitih crta lica tek tada podiže pogled prema nama. Klimnu glavom potvrđujući da prihvata naš pozdrav i zatim se okreće prema našem vodiču Džimiju, kojeg je očito od ranije poznavao, i na jeziku starosjedilaca Pohnpeia, započe dijalog koji nismo mogli razumjeti. Za sve vrijeme Džimija je strogo gledao pravo u oči i povremeno palcem pokazivao u nas. Pretpostavljam da je pitao ko smo, šta smo, odakle smo i kakve su nam namjere?!... Džimi je kratko odgovarao, klimajući snishodljivo glavom i gestikulirajući rukama. Napokon, nakon izvjesnog vremena Džimi nam saopštava da je Njegova milost spremna da primi od nas darove i da nas pusti u svoje zlosrećno potonulo kraljevstvo. Super!

NEVJEROVATNI PRIZOR: Na prostranom morskom grebenu simboličnog imena Soun Nan-Duzina (Greben neba), dugom jedan i pol kilometar i širokom nešto više od pola kilometra, podignut je jedinstveni megalitski grad od bazaltnih blokova, veličine 28.000 četvornih kilometara sa svim pratećim gradskim sadržajima prilagođenim potrebama zagonetnih stanovnika. Tu je i cijeli splet različitih prostorija čije su namjene nepoznate. No, ono što je očito, zagonetni graditelji su vodili računa o svakom detalju, a posebno o sigurnosti od napada nepoznatih napadača, pa je oko središta grada podignut cijeli labirint zamki, odbrambenih zidova i morskih kanala kojim se u grad moglo ulaziti samo u vrijeme morskih plima!

Do ruina Nan Madola se dolazi uskom mračnom močvarnom stazom obrubljenom gustom mrežom lijana i prašumskog rastinja. Zrak je prezasićen vlagom i neugodnim mirisima truleži. Teško dišemo i oprezno koračamo naprijed. Nailazimo na brojne razbacane bazalne blokove različitih dimenzija i oblika. Ima ih na stotine i djeluju kao da su džinovski kristali. Neki su u promjeru trokutastih i kvadratnih oblika, ali ih je najviše u oblicima pentagrama i heksagrama. Dugi su po nekoliko metara i teški više tona.

Put nas dalje vodi preko malih drvenih mostova, nedavno izgrađenih za potrebe znatiželjnih turista koji žele da obiđu najtajanstvenije arheološke ruine na svijetu. Prelazimo posljednji mostić i iskrsavamo na zaravan s koje se mogu lijepo snimati tajanstvene ruine. Ali dalje se ne može. Pred nama je morski kanal i ja predlažem da baš tu snimimo spotove za naše sponzore – BH Telecom i tuzlanski Babilon.

U kanalu ima mulja i algi, ali i zmija. Tražimo najpogodnije mjesto za prelazak. Srećom oseka je pa je kanal ispunjen vodom samo nekih pola metra. Moramo se skinuti do pojasa da bi ga prešli. Prvi to čini Enver Imamović, za njim kreće Adi Krdžalić, a ja na začelju pokušavam da uhvatim korak za njima, ali mi se noge izmiču i jedva održavam ravnotežu. Uistinu, nije lako biti istraživač!

TRG PONOSNIH ZIDINA: Napokon, evo nas ispred prvog odbrambenog zida i ulaza u kraljevsku grobnicu gdje su se u neznanim vremenima odvijali nesvakidašnji pogrebni ceremonijali, a kako govore lokalna predanja, tu su se prinosile i ljudske žrtve. Zbog toga se, vjeruju otočani, još uvijek se u gluha doba noći s tog mjesta mogu čuti krici nevinih žrtava.

Ambijent odiše stoljetnom vlagom i nekom čudnom mistikom koja nas ispunjava do posljednje pore. Osjećam negativnu energiju i čudnu studen. Kao da me vuku prema grobnici i u meni budi neki čudni oprez. Skidam pogled s grobnice da bih se oteo nelagodi. Ogromni megalitski blokovi od bazalta djeluju zastrašujuće. Kao da su pleteni rukom nekog džina, a ne zidani na uobičajan način!

Zagonetni Nan Madol: Teško je otkriti kada je podignut, čemu je služio i ko su njegovi graditelji

Obišao sam najneobičnija arheološka mjesta na našoj planeti; divio se ostavštini prastarih civilizacija Srednje i Južne Amerike; ostajao zbunjen i bez riječi pred mističnim svetištima Turske i Mezopotamije; čudio se hramovima i tajnovitim sprženim kulama u dolini rijeke Inda; ostajao sam bez daha ispred megalitskih ruina Anda i veličanstvenih piramida; divio se podzemnim hodnicima i tajanstvenim odajama Kapadokije, ali nešto ovako nikada nisam vidio u životu. Nikad!

Iako su neki istraživači došli do brojke od 250 miliona tona bazaltnih blokova, Bog sami zna koliko ih je uistinu ugrađeno u Nan Madol. No, jednako tako predstavlja enigmu odakle potiču ti uredno izrezani blokovi teški od pet do čak pedeset tona, kako su i čime prenošeni do ovog zastrašujućeg mjesta i kako su, konačno, nepoznati graditelji uspijevali s njima da manipuliraju za vrijeme izgradnje ovog jedinstvenog grada. Jedino što se zna jeste da graditelji najvjerovatnije ne potiču sa Pohnpeia!

Nevjerovatno! 

Izazov za istraživače: U džunglama Pohnpeia mogu se naći ostaci nepoznatih kultura