Agić: Bh. društvo nije svjesno koliki značaj je imalo učešće intelektualaca u antifašističkoj borbi

SARAJEVO, (Patria) - Jedan od najboljih pisaca novije generacije u BiH Jasmin Agić u intervjuu za novinsku agenciju Patria govori o stanju u domaćoj književnosti, historijskom značaju velikih pisaca za bh. društvo poput Selimovića i Sušića, stanju u obrazovanju u BiH i drugim temama.

Jasmin Agić je rođen 1982. godine u Zenici. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Autor je velikog broja književno-kritičkih tekstova i eseja, objavljivanih u domaćoj dnevnoj štampi i stručnoj literaturi. Autor je niza radio dokumentaraca, posvećenih najznačajnijim savremenim bosanskohercegovačkim književnicima.

Do sada je izdao nekoliko knjiga, među kojima se ističu Gospođica Biljana Tepaj i druge priče (prva autorova objavljena knjiga,2013),Neprijatelj normalnoga (2014), Bahka (2014),Posljednja igra leptira (2014). Radi kao novinar na portalu Al Jazeera Balkans.

NAP: Kolika je moć književnosti danas, kada znamo da knjige i ozbiljna literatura nisu baš u modi?

AGIĆ: Naizgled čini se da književnost nema nikakvu društvenu moć i da su je savremeni, brži i dinamičniji mediji pretekli. Tu posebice mislim na moć koju na društvene procese imaju masovni mediji, zatim internet i kultura povezana s tim fenomenom i na koncu društvene mreže. Kada usporedimo književnost sa tim pojavama ona se doima kao anahrona, pomalo teška i preozbiljna, kao nekakav relikt prošlosti oko kojeg je podignut oreol važnosti, a koji više nije u stanju komunicirati sa savremenošću. Ali, to je samo, barem ja tako mislim, osjećaj koji opisuje površinu problema i kada malo zagrebemo ispod te površine shvatamo da odnos između savremenih medija, književnosti i društva i nije baš tako jednostavna i grubo razdijeljena.

Kada stvari osmotrimo iz jedne malo drugačije perspektive počinjemo nazirati tu nevidljivu važnost književnosti koja se najbolje ispoljava u njenoj žilavoj vitalnosti. Predskazivali su joj nestanak, ali niti jedan od ovih medija nije je uspio uništiti, naprotiv, danas se piše sjajna, ozbiljna i veoma aktuelna književnost, a forme u kojima se realizira uopšte nisu proste ili jednostavne. Veliki broj velikih romana koji je objavljen u zadnjih deset godina, u cijelom svijetu, svjedoči da je književnost još uvijek jako važna, barem u zrelim i naprednim socijalnim zajednicama.

NAP: Kroz svoje tekstove najčešće obrađujete utjecaj na bh. književnost i društvo u cijelini koji su ostvarili književnici koji su dali veliki doprinos antifašističkoj borbi poput Selimovića, Sušića, Kulenovića, Kikića, Hume... Mnogi bi danas najradije zaboravili takve veličine, šta vas je navelo da se posvetite baš takvim piscima?

AGIĆ: Sve su to veliki pisci u klasičnom smislu riječi. Veliki, raskošni pripovjedači koji su imali šta za reći i koji su u način na koji se to nešto iskazuje ulagali mnogo literarnog truda. Njihovo političko djelovanje, njihova ideološka opredjeljenja danas se uzimaju kao stvar s kojom se sudi o njihovom djelu, što je po mome dubokom uvjerenju sasvim pogrešno.

Njihova književnost je važnija od njihovih političkih svjetonazora i njihovih životnih odabira. Odabrao sam pisati o njima jer osjećam pijetet prema njihovom radu i društvenom djelovanju i mislim da je za bosansku kulturu sretna okolnost što su najdarovitiji književnici pristali biti dio antifašističkog pokreta tokom Drugog svjetskog rata. U suprotnom, imali bismo stvarni problem, jer bismo morali opravdavati čitanje genijalnih literarnih djela samo iz razloga što su njihovi autori bili politički fašisti.

Današnje društvo, koje je dobrim dijelom, u vrijednosnom smislu, sasvim sumanuto i u potpunoj konfuziji, nije u stanju razumijeti do kraja šta znači za jednu kulturu toliki broj intelektualaca koji je samovoljno pristao istupiti protiv fašizma. Bosansko društvo danas je, pored toga, opterećeno fašističkom prošlošću i nekom imbecilnom potrebom da se reafirmiraju maligne društvene pojave i ljudi čija je kooptacija sa fašizmom zapravo sramna za sve nas. Mislim da je jedan od razloga zašto pišem o piscima koji su bili deklarirani antifašisti i učesnici NOB-a i potreba da se aktivno suprotstavim refašizaciji društva.

NAP: Jesu li ovi nabrojani domaći autori adekvatno zastupljeni kroz obrazovne programe?

AGIĆ: O školskim programima ne bih govorio, jer mislim da oni ne predstavljaju pravo ogledalo našeg odnosa prema tim autorima. Evo jednog primjera. Derviš Sušić, koliko je meni poznato, zastupljen je u progamima za srednje škole sa dvije knjige Pobune i Uhode, što je mislim nedovoljno jer je riječ o izuzetno vrijednom i plodotvornom autoru veoma raznovrsnog opusa. Ali, problem nije način na koji se njegovo djelo izučava u srednjim školama nego više i prije način na koji se kulturna zajednica odnosi prema njegovoj literaturi. Derviš Sušić, ako se i spominje u javnosti, u pravilu su to veoma teške i difamirajuće optužbe na račun njegovih komunističkih ideala i u takvim podsjećanjima on se predstavlja isključivo kao neprijatelj naroda, nacije i vjere, što ga udaljava i otuđuje od modernosti i savremenih čitalaca. A na ovom mjestu neću uopšte da govorim koliko je takav pristup tumačenju književnosti fundamentalno budalast.

Ili, recimo Meša Selimović čiji „slučaj“ je još uvijek nerješiva enigma za naše društvo. Njegov nacionalni izbor, njegova opetovana pripadnost srpskoj kulturi, o svemu tome se šuti i ne nastoje se shvatiti korijeni njegovih postupaka. Mešina književnost je blistava, ali čini mi se kao da mi ne znamo šta da činimo s njom. Nekako se njegove knjige stihijski čitaju, one su prisutne, one su tu, u školskim programima, ali nema neke zrele i ozbiljne reakcije na njegov opus.

NAP: Šta je to što bi trebalo promijeniti kako bi djeca u školama došla u priliku da  se upoznaju s književnim stvaralaštvom najvećih bh. književnika?

AGIĆ: Djeci bi se književnost, prije svega, trebala predstavljati kao nešto iznimno zabavno i interesantno. Čitanje treba da bude uživanje, a ne mučenje i djeca kroz lektiru treba da prolaze s ushitom, a ne da čitanje doživljavaju kao ispunjavanje školske zadaće. Tu, najvećim dijelom krivim nastavnike koji sasvim malo truda ulažu u približavanje književnosti učenicima. A onda se njihovo neznanje i neinventivnost uvijek opravdava lošim materijalnim stanjem, teškom ekonomskom situacijom, manjkom nastavnih sredstava i pomagala, lošim nastavnim programima, što sve može biti da je i istina.

Ali, nemojmo se zavaravati, jer svi dobro znamo koliko je u kadrovskom i ljudskom smislu obrazovni sistem ruiniran u posljednjih dvadeset i pet godina. Uvijek su za nastavnike i profesore birani najgori, najprosječniji i najdosadniji, ali oni koji su bili spremni sprovoditi stranačke naloge i ideologije u učionicama. I tu je najveći problem. Kako da vi približite djeci djelo jednog Derviša Sušića ili Maka Dizdara kada o njihovoj književnosti djeci treba da govori neki pedagog koga ni tokom studija te stvari nisu zanimale. Taj birokrata je uvijek razmišljao samo o državnom poslu i redovnoj plati, što je ljudski, ali nemojte onda očekivati da on u nastavi pokaže žar kojega ni sam nema, ako ćemo biti iskreni.

NAP: Sve više mladih okreće se čitanju putem različitih online platformi. Može li knjiga preživjeti modernu tehnologiju i zadržati onaj svoj izvorni značaj?

AGIĆ: Knjiga je preživjela online platforme i svoju elektronsku inačicu, to pokazuju sva relevantnija istraživanja izdavačkih praksi u savremenom svijetu. Kao ukoričeni predmet od papira knjiga je živa, moglo bi se reći da nikada nije bila življa, jer živimo u dobu kojem se štampa i objavljuje najveći broj novih naslova u povijesti izdavaštva.

Nisam zabrinut niti za značaj knjige. Polako shvatamo da za ozbiljnije i provjerenije sadržaje internet nije najbolje mjesto i ponovo se vraća povjerenje u knjišku formu znanja. To je po mome sudu i bitka između informacije i znanja koju znanje ponovo počinje dobivati. Da, informacije su važne i vrijedne, ali bez unutrašnje logike koja ih veže u koherentnost, u smisao i na koncu u znanje one su bezvrijedne. Mislim da to svima polako postaje jasno.

NAP: Može li se u BiH živjeti od pisanja, koji su najčešći problemi s kojima se suočavaju autori, pogotovo mladi autori koji tek ulaze u svijet književnosti?

AGIĆ: U BiH se ne može živjeti od pisanja, ako mislite da se čovjek izdržava pisanjem književnosti. Ali, od pisanja se može živjeti ako se pojam malo proširi pa on obuhvati i novinarsko pisanje. Tako je od uvijek bilo ovdje. Problemi s kojima se autori svih generacija susreću u BiH jeste nedostatak profesionalizma u izdavačkom svijetu. Sve je nekako poluamaterski a kada se tome doda nedostatak svijesti kod javnosti ili u nekoj široj društvenoj zajednici onda slika postaje poprilično sumorna. Honorari za knjige su veoma mali, prodaja knjiga je veoma slaba a knjižarstvo je poprilično rudimentarno, pa tako osim Sarajeva čini mi se da niti jedan drugi grad u BiH nema više od jedne knjižare, a većina nema niti jednu. Da sumiram, stanje je grozno.

NAP: Do sada ste objavili četiri knjige umjetničke proze i dramu za čitanje. Koliko ste zadovoljni prijemom knjiga kod čitalačke publike i kada možemo očekivati novu knjigu?

AGIĆ: Zadovoljan sam prijemom kod čitalačke publike. Paradoksalno, više je pisano o mojim knjigama u Srbiji i Hrvatskoj, što me je ispočetka ljutilo, ali danas nemam nikakav emotivni stav prema tome. Dosta mi se ljudi javilo s lijepim riječima i komentarima o mojim knjigama. Ima i onih koji su ljubomorni i zavidni, ali život bez njih bi bio nezanimljiv. O tome kada će biti napisana nova knjiga ne bih znao ništa reći, ne zato što želim to sakriti ili proces pisanja mistificirati. Jednostavno, sada radim na nekim temama i čekam da se na jednu od njih „raspišem“. Nakon toga bit će i knjiga.