Bh. ekspedicija na Nan Madolu (5): Između zemlje i neba

Piše: Ahmed BOSNIĆ/Patria

Na lokalnom jeziku, Nan Madol bukvalno znači “nešto između", a asocijacije koje u meni bude te dvije rijeći kreću se od – “između kopna i mora”, “između zemlje i neba”, “između mita i stvarnosti”…?!

Zapuštene ruine Nan Madola o kojima niko zvanično ne vodi računa – niti ih čisti, niti ih restaurira - pozivaju na oprez zbog čega se krećemo stazom tik uz megalitski zid, vodeći računa o svakom svom koraku. Mala nepažnja ili pogrešan korak, mogli bi prouzrokovati veliku neugodnost. Iako uvijek sa sobom nosimo „Prvu pomoć“, kada se nesreća dogodi, teško je predvidjeti njen konačni ishod. Jutros je Adi Krdžalić, gazeći u japankama pristupni vodeni kanal, u kome je za vrijeme oseke voda do pasa, zamalo nagazio na zmiju ljuticu. Da nije bio oprezan moglo se svašta dogoditi. Zmijske serume, nažalost, nikada ne nosimo sa sobom.

Otočani tvrde da u vodenim kanalima i u brojnim okolnim močvarama nema krokodila, ali nam je naš vozač i vodič Džordž, koji nas ukorak prati, strpljivo noseći propagandne materijale od naših sponzora – BH Telecoma i tuzlanskog Babilona - kazao da se na otoku ipak pamti i prepričava velika tragedija kada je krokodil, koji se svakodnevno približavao seoskim kućama i napadao svinje, naprosto rastrgao jednog dječaka. Otočani su sljedećih dana organizovali hajku i uspjeli ga naći i ubiti.

Sad više na otoku nema nijedan krokodil! – ubjeđuje nas Džordž.

ZAGONETNI PROLAZ: Nekih pedesetak metara od zida koji obrubljuje grobnicu posljednjeg kraja Nan Madola, na desnoj strani, otkrivamo zapušteni uski kameni otvor i prolaz kroz koji se moze provući ljudsko tijelo i spustiti u teško sagledivu dubinu. Odvraćamo našeg arheologa dr. Envera Imamovića od namjere da se spusti na dno i da utvrdi o čemu se radi. Umjesto toga spuštamo kameru sa malim reflektorom da bismo koliko-toliko mogli sagledati čemu je otvor služio i kamo je vodi. Pod mlazom jasne svjetlosti na minijaturnom ekranu vidimo da hodnik vodi na dvije suprotne strane i da se gubi u dalekoj pomrčini.

Reflektori su uplašili neku životinju. Jasno smo je vidjeli kada je pretrčala s jednog na drugi kraj i izgubila se u porušenom kamenju, ali nismo mogli raspoznati o kojoj je životinji riječ. Ovdje, među stoljetnim ruinama, o kojima danas niko ne brine i ne vodi računa, uvjerili smo se da ima zmija otrovnica, a u ustajalim morskim vodama, na kojima počiva cijela mreža zidova i zagonetnih odaja, ovog jedinstvenog enigmatičnog polisa, sigurni smo da caruje opaka žuta otrovnica 'laticauda colubrina'. To potvrđuje i prirodnjak Danko Tabaroši, rođeni Vojvođanin, koji je godinama boravio na Pohnpeiu i u Nan Madolu kako bi istražio otok i s Donaldom W. Badenom (Buden) objavio obimno djelo pod naslovom „Gmizavci Federalnih država Mikrononezije“ („Reptiles of the Federsted States of Micronesia“). O njemu i njegovim istraživanjima su nam pripovjedali hrvatski pomorac Dragan Bozajić i Mirko Kamber za večerom koju je Kamber sinoć priredio u našu čast.

TRG PONOSNIH ZIDINA: Saznajemo da na lokalnom jeziku, Nan Madol bukvalno znači “nešto između", a asocijacije koje u meni bude te dvije riječi kreću se od – “između kopna i mora”, “između zemlje i neba”, “između mita i stvarnosti”…?! Upravo tako!

Morali smo izgubiti dosta vremena da bismo u istraživački dnevnik ekspedicije  ucrtali i locirali zagonetni kameni otvor, u kome mračni i memlivi hodnici vode nekamo u podzemlje, možda upravo tamo gdje prema antičkim legendama obitava bog podzemlja Had!

Stižemo do snažnog utvrđenja, koji me neodoljivo podsjeća na okamenjeni brod koji je upravo jutros izronio iz mračnih morskih dubina. Umjesto brodskih jarbola i katarke, u namrgođena kišna nebesa strči nekoliko vitkih palminih krošnji, čineći prizor gotovo nestvarnim. Utvrda nosi adekvatan naziv - Nan Dowas - "Trg ponosnih zidina"!

Zidovi utvrde su začudo prilično očuvani i djeluju uistinu impresivno. Čak je i Enver, koji je obišao gotovo sve slične arheološke lokalitete u svijet, zadivljen prizorom.  Pokušavamo da sagledamo njihove dimenzije i zaključujemo da bi zidovi mogli biti visoki više od devet metara, a široki gotovo tri metra. Izgrađeni su od teških bazaltnih blokova, koji su uredno naslagani jedan na drugi vodeći računa o njihovoj statici i neprobojnosti. Meni više djeluju kao da ih je neki čarobnjak pleo kao što se plete vuneni džemper.

„Trg ponosnih zidina“ posjeduje jedan jedini otvor s morske strane. Djeluje kao ulaz ili izlaz s mora,  kroz koji stupamo na takozvanu ''Kraljevsku stazu''. Mora da su se u tom stazom kretali kraljevi i visoko plemstvo Nan Madola diveći se mirnom beskraju Pacifika ili ga kontrolirajući, plašeći se neprijateljskih ataka. Uskoro se ogledamo u prostranom predvorju, koje je izgrađeno u kvadratičnom obliku. Svaki prstenasti zid dug je nekih devedesetak metara. Jedan dio ovog kiklopskog zida obraslog tropskom vegetacijom, već je dobrano oštećen i poprilično razrušen. Gotovo da se više i ne primjećuje.

Šteta. Velika šteta!

ZELENA BUJICA: Nažalost, nije izdržao permanentno milenijsko širenje spleta snažnog korijenja mangrovovog i hljebnog drveta (lat. Artocarpus altilis), koje je na Pohnpeiu, a naročito u Nan Madolu, načinilo ogromnu štetu, razgrađujući strpljivo, milimetar po milimetar, drevne zidine, pokušavajući da ih svojim korijenjem obgrle u samrtni zagrljaj. Arheolozi su već odavno zaključili da je zelena bujica najveći neprijatelj ovog jedinstenog arheološkog lokaliteta i trebat će milijarde dolara iz UNESCO-ove kase da se Nan Madol odbrani i zastiti od daljnjeg propadanja.

Tamo gdje su se s vremenom ukazale šupljine među megalitskim blokovima, tamo su odmah nikle puzavice, gusta mreža isprepletanih tropskih puzavica, koje prekrivaju zidine, čineći ih manje uočljivim ali stabilnim. Za razliku od upornih tropskih puzavica, mangrova vrebaju prostore na mjestima gdje morska voda zapljuskuje zidine i tu strpljivo razvijaju svoje korijenje, slabeći iz godine u godinu statiku drevnih ruina.

Ove mangrove – kaže Adi – pravi su karcinom za Nan Madol. - Pogledajte šta čine od zidina i morskih kanala!

To je tačno. Mangrove su po mnogo čemu neobične biljke. Kada jednom puste svoje korijenje u zemlju, iz njihovih stabala, poput pipaka hobotice, počinju se množiti i pružati nebrojni korijenovi, koji ce se sljedećih godina širiti i svojim silovitim zagrljajem uništavati sve pred sobom.

Gdje rastu mangrova i hljebno drvo, tu ne opstaje ništa drugo!

KRALJ NAN MADOLA: Uz poštovanje koje mu odaju otočani, titula koju nosi zapravo je samo simboličnaNAN MADOL: Jedinstveni arheološki lokalitet na svijetu