"Sto dana tavana" je moj doprinos kulturi sjećanja

Snježana Mulić-Softić je bh. književnica i novinarka. U Sarajevu je zavšila osnovno, srednje i visoko obrazovanje. Radila je kao urednica u Magazinu BH Dani, u listu Slobodna Bosna, na TV Hayat, jedno vrijeme kao glasnogovornica Bosna Bank Iternational, a trenutno radi kao urednica na Al Jazeera Balkans. Bila je kolumnistica mnogih domaćih i stranih medija. Uvrštena je u više antologija bosanskohercegovačke proze.

Razgovarao: Sead Omeragić

Patria: Upravo si promovirala svoju knjigu “Sto dana tavana”. Opet je u pitanju ratna tema i borba za očuvanje ljudskog srca u užasnim vremenima… U onome što pišeš snažno djeluju ti detalji oko kojih pleteš radnju i praviš perfektne zaplete. Tvoja olovka uvijek piše srcem…  

Zapravo, dok je trajao rat, mislila sam da nikad neću moći o njemu napisati nešto u književnoj formi, jer brutalnost kojoj smo bili izloženi, djelovala je nadmoćno nad mojim vokabularom i mislima. Iako sam godinama poslije i napisala knjigu inspiriranu ratom, smatram da nisam ni blizu dočarala ono kakav je on bio. U neku ruku, to mi je i drago, jer se ne želim natjecati sa brutalnošću i užasom, već poticati dobrotu u ljudima i književnosti, poticati antiratnu poetiku i njegovati kulturu sjećanja.

Smatram da je rat najdestruktivniji socijalni fenomen, koji razara kompletnu strukturu društva, kako u moralnom, tako u materijalnom smislu. U ratu sve stvari mijenjaju svoj smisao, nemoguće postaje moguće i obratno, a predmeti kojim se čovjek koristi mijenjaju svoju namjenu. U ratu se mijenja i vokabular, mijenjaju se teme razgovora, želje... Recimo, moj brat je tada maštao o ogromnom oklopu koji bi izgradio i kojim bi zaštitio grad. Moj kolega Karim Zaimović, ubijen dok je išao prema redakciji, maštao je o gumenim džamijama koje bi, kad ih pogodi granata, samo se savile i vratile je neprijatelju kao boomerang. Djeca se više nisu igrala normalnih igara, već pogađanja kalibra ispaljene granate, na osnovu 'ruže' koju bi ostavila na asfaltu, nekoj zgradi... U ratu su sve stvari nekako uvrnute i pomaknute, kao u pričama Danila Harmsa. 

Koliko god je rat postao reality show koji možemo pratiti putem medija, koliko god smo u stanju vidjeti razaranja, ubistva, mi nikad tako ne spoznamo onu drugu, nevidljivu stranu. Mi ne vidimo ono što pojedinac preživljava, šta se dešava u njegovoj duši. Jedino u žurnalističkim i književnim formama mi možemo pročitati i doživjeti tu 'nevidljivu' tragediju i spoznati donekle njene razmjere. To ne možemo spoznati iz udžbenika historije, statistika i sl. 

Patria: Vrhunska si bh. novinarka i izuzetno uspješna književnica. Ali, i tvoji dokumentarni filmovi  o ratu “Pismo preporučeno srcem” i “Jetimi” su bili originalni i uspješni. “Pismo preporučeno srcem” je prikazivano i u Francuskoj.

Rat je u nama budio odbrambene mehanizme kojih do tada nismo bili svjesni. Jedan od njih je bio i otpor kulturnim stvaralaštvom. Ja sam u ratu uradila ta dva filma, kojima sam nastojala prikazati užase koje rat ostavlja na ljude, pogotovo na djecu, i ono na što sam ponosna jeste to da je nakon prikazivanja tih filmova u inostranstvu stigla pomoć za djecu u Sarajevu. Koliko mi je poznato, godinama poslije rata, moguće i dan-danas, djeca iz Osnovne škole "Meša Selimović" na Alipašinom Polju idu na učeničku razmjenu u Francusku, a tokom rata su građani St. Nazaira, odakle je i novinar Alain Chaplais, a koji je film pustio u distribuciju, slali su djeci iz te škole pakete sa školskim priborom i ostalim potrepštinama.

Patria: Dug je spisak tvojih novinarskih čuda: Prva si nakon rata ušla u tzv. zapadni Mostar, a onda i u Srebrenicu. Radila si za Dane, Slobodnu Bosnu, danas si urednica na Al Jazeeri. Tvoje novinarstvo i književnost se prožimaju. Vjerovatno te čitaoci pitaju jesi li više književnica ili novinarka?     

Pa, nije rijetkost da novinari postanu književnici, jer su stalno na 'terenu' i sa ljudima. Činjenica da imaju pristup najrazličitijim ljudima, sudbinama... daje im, mogu tako reći, gotove teme za pisanje. Ja, zapravo, znam veoma puno novinara koji su postali književnici, ali jako malo književnika koji su postali novinari - u onom klasičnom smislu, da istražuju, idu na teren i sl. a ne da pišu kolumne. Znam samo da je moj omiljeni književnik Dino Buzzati postao novinar o kojem govorim.

Kad je stao rat i potpisan Dejtonski sporazum, u kojem lijepo stoji da je BiH jedinstvena država i da je svim njenim građanima zagarantirana sloboda kretanja, ja sam krenula u njen obilazak i pisanje reportaža. Nažalost, mnogi, kako tad, tako i danas, nisu na taj način to shvatili, pa je svaki moj odlazak na 'drugu' stranu bio izuzetno rizičan i ravan ludilu. Međutim, ja sebe ne bih mogla smatrati novinarkom da nemam takav stav prema profesiji, i vjerovatno bih, da nisam spremna to raditi na ispravan način, radije radila neki drugi posao.

Patria: Stalno dobijaš novinarske i književne nagrade. Evo, nedavno ti je nagrađena priča: “Glas srebrenih ptica”, jedno potresno sjećanje na ubijene Srebreničane i one koji su ostali živi da tuguju. Nagrađena je tvoja zbirka priča “Sanduk po mjeri” i roman “Povratak”. Dobitnica si prve nagrade “Srđan Aleksić”…

Nagrade su nešto što čovjeka potiče na još bolji rad, što mu daje do znanja da to što radi, radi na ispravan način, da je to neko prepoznao... i uvijek gode. Ponosna sam na sve nagrade, a naročito mi je značajna nagrada “Srđan Aleksić”, jer je koncipirana na osnovu jednog herojskog i časnog čina, jer njeguje ljudske kvalitete kakve je imao taj mladić koji je tragično završio. Upravo, čast, poštivanje svih ljudi, bez obzira ko su, kako se zovu..., trebaju biti odlike svakog novinara.

Ali ja, zaista, nikad nisam radila zbog nagrade, nego zato što je to moj posao. Novinarstvo, kao i književnost, su društveno angažirane djelatnosti, a novinar i književnik uvijek treba imati na umu njegovu odgovornost prema javnosti, prema publici za koju pišu.
 
Patria: Uvijek je rat tema tvog pisanja. Sjetiš se okupiranog Sarajeva i naših sudbina u opkoljenom gradu. Imaju neki snovi koje sanjaju samo nemoćni. Ne možemo vratiti živote dragih ljudi, naše otete godine, ali se možemo beskrajno sjećati naših zajedničkih života …    

Njegovanje kulture sjećanja je veoma bitno i ono je moguće putem dobre umjetnosti, književnosti i novinarstva. Svjedoci smo promjene narativa kada je riječ o proteklom ratu, podmetanja, iskrivljavanja činjenica, huškanja.... zbog čega je jako bitno pisati istinu i njegovati antiratnu književnost, onu koja će pozvati na sjećanje, saosjećanje, na opomenu, a ne izazivati nove svađe, sukobe...