Salkić-Haughton: Ne znam kako ljudi mogu ubijati svoje prijatelje, ali se desilo u mojoj Bosni

STOKE ON TRENTU, (Patria) - U Memorijalnom centru u Potočarima obavljena je kolektivna dženaza i ukop posmrtnih ostataka 35 žrtava genocida počinjenog na području Srebrenice u julu 1995. godine.

U Srebreničkom genocidu ubijeno je više od 8.000 Bošnjaka, uglavnom muškaraca i dječaka. Do sada je ukopano 6.575 žrtava, a traga se za još više od 1.000 osoba. Veliki broj svjetskih zvaničnikao odao je počast srebreničkim žrtvama u posljednjih nekoliko dana.

Aida Salkić-Haughton, porijekom iz Cazina, danas članica Kršćanske Zajednice mladih (YMCA North Staffordshire) u Stoke on Trentu u Engleskoj bori se da narod Velike Britanije sazna pravu istinu o srebreničkom genocidu, kako bi, smatra, svi skupa radili da se zlo više nikada ne ponovo nikome.

„Uvijek zaboravim koliko boli, straha i patnje ima duboko u meni od završetka rata u mojoj matičnoj državi Bosne i Hercegovine. Iako su postinsuti i ignorišem ih, svi ti bolovi se ponovo javljaju svakog jula“, kaže Salkić-Haughton za agenciju Patria.

Svake godine, sa više manifestacija, uključujući i spomenik žrtvama genocida u Srebrenici izgrađen u Stoke on Trenta prije dvije godine, obilježi 11. juli, a česte organizuje i posjete samoj Srebrenici.

Salkić-Haughton je imala 18 godina kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini. Bila ja mlada, pa isprva nije ni shvatala šta se tačno njenoj zemlji sprema u narednim mjesecima i godinama.

„Rat je značio da je državna granica zatvorena za ljude i robe, prodavnice su bile prazne, ali čak ako je u njima nešto i bilo, ljudi nisu imali novca za kupovinu“, prisjetila se. Ona je rekla da nedužni civili, njeni rođaci, prijatelji i komšije nisu samo gladovali, već su ranjavani i ubijeni. Među njima su bili i oni sa kojima je odrastala. 

Salkić-Haughton kaže da je odrasla u bivšoj Jugoslaviji koju je činilo šest republika i dvije autonomne pokrajine, te da je Bosna i Hercegovina bila jedna od tih republika. Sve nacionalnosti su se dobro slagale. Ljudi su išli u zajedniče škole, na muziče koncert i sportske događaja su također išli zajedno, a neki su sklapali i brakove, iako su bili različitih vjera.

„Kako je onda moguće da se ljudi okrenu mržnji, silovanju ili čak ubijanju svojih prijatelja, komšija, kumova?! Ne mogu vam reći zašto, ali mogu vam potvrditi da je to moguće i da se upravo to dogodilo u Bosni od 1992. do 1995. godine“, zaključila je. Tokom rata u BiH radila je kao prevodilac za vojne posmatrače Ujedinjenih nacija i svjedočila mnogim nesrećama.