Slučaj Volić: Zakon za podobne i nepodobne bolesti

(Patria) - Sanel Volić je bio borac Armije BiH na mostarskom ratištu od 14. oktobra 1993. godine do 22. aprila 1996. godine. U međuvremenu je teško ranjen u toku borbi u Sjevernom logoru 22.11. 1993. godine i to kao kurir u Komandi 41. Mostarske brigade. Snajperski metak je probio pluća, srce i izašao na drugu stranu oštetivši mu djelimično i neke druge organe.  

Volić je tada imao nepunu 21. godinu. To ranjavanje mu je totalno promijenilo život. Nakon što je jedva preživio, 1999. godine je dobio uvjerenje da je bio teško ranjen i da može tražiti invalidninu.

“Tada sam rekao sebi da će pokušati živjeti i raditi kao da sam zdrav. Ali, nije išlo”, kaže Sanel. Ubrzo počinju traumatski simptomi: nesanica, vrtoglavica, zamor, ogroman predinfarktni puls, svakodnevne fobije, blještavilo pred očima i bezvoljnost. Dolazi do psihijatra koji evidentira depresiju i ozbilljne anksiozne poremećaje. Jedno vrijeme leži na neuropsihijatrijskoj klinici bolnice “Dr.Safet Mujić” u Mostaru.

Ljekari su teško mogli prepoznati Bechterew sindrom, jer su svi navedeni simptomi depresije gotovo identični “dolasku” ovog teškom sindroma. Radi se o u narodu poznatoj rotaciji kičmenog stuba, koji za pet-šest godina ubrzano okoštava i potpuno deformiše kičmu čovjeka, savijajući ga ustranu i gurajući prema zemlji. Mnoga istraživanja ukazuju da ankilozirajući spondilitis, pored ostalog, mogu izazvati i fizičke traume. Već su poznati slučajevi Bechterewog sindroma kod ranjenih vojnika u ratovima vođenim širom svijeta. Zakon o pravima boraca Federacije BiH je odredio datum do kada ranjeni borci mogu tražiti invalidnost: do kraja 2005. godine.

Zakonodavac baš i nije vodio računa da se traume nakon ranjavanja mogu pojaviti mnogo kasnije. Bechterew sindrom javlja se, nažalost, godinama poslije kao posljedica ranjavanja. Riječ je o traumama kod ranjavanja, posebno stomaka i grudnog koša.  

Istina, Zakon o pravima boraca FBiH tretira te naknadne traume. Postraumatski sindrom (PTSP) tretira član 33. u kojem stoji da “nadležna kantonalna zdravstvena ustanova ukoliko nije formirala posebnu službu za praćenje, prevenciju i liječenje oboljelih od posttraumatskog stresa, dužna je u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona formirati posebnu službu i osigurati demobiliziranim braniocima prednost bez čekanja u redu.”

Kako dakle može postraumatski sindrom, kojem se ne može predvidjeti datum pojave, biti kao bolest tretiran naknadno, a ne može Bechterew sindrom koji se u svim medicinskim knjigama svijeta vodi kao posljedica traume, prije svega ratne traume teškog ranjavanja?  Odmah nakon rata, mučen ovom teškom bolešću Sanel Volić je ostao bez svoje porodice, bez primanja, nemoćan da radi bilo kakav, pa i lakši posao.

Sanel Volić je živio egzistencijalno teško i onda je zatražio neku vrstu pomoći od Službe za zapošljavanje HNK. U oktobru 2008. godine dobio je neku mjesečnu socijalu od 165,5 KM, što je četvrtina prosječne plaće u Federaciji. Ali, nakon godinu i po dana i ta pomoć mu je ukinuta.   

Vratio se u porodičnu kuću u Trebinje i živi od pomoći koju mu pošalju njegov brati i sestra.

Njegov kičmeni stub se teško zarotirao. Već godinama trpi velike bolove i na stalnim je lijekovima protiv bolova. Danas ne zna kako da dobije ono što mu pripada, jer mu to nedorečeni ili bolje reći nekonzistentni Zakon o pravima boraca FBiH ne dozvoljava. /S. O./