Arsenijević: Imamo Srbiju onakvu kakvu i zaslužujemo

BEOGRAD, (Patria) - Jedan od vodećih književnika novije generacije na prostoru Balkana Vladimir Arsenijević u intervjuu za beogradski sedmičnik Vreme kazao je kako je današnja Srbija baš onakva kakvu je njeni građani zaslužuju.

Arsenijević je nedavno objavio novu knjigu „Ka granici“, koja je treći nastavak njegovih prethodnih knjiga „U potpalublju“ i Ti i ja, Anđela“, čija je glavna tema borba sa ličnim i nacionalnim demonima iz devedesetih godina.

Jedna od junakinja njegove knjige kaže da se stidi što je Srpkinja zbog onoga što je Srbija radila u ratu devedesetih. Arsenijević ističe da i on dijeli njeno osjećanje.

- Naravno, s tim što zaista imam problem koji jača što su identiteti opštiji po prirodi. Dakle, činjenicu da sam Srbin (ili Egipćanin, Peruanac, Inuit) osjećam samo po sramoti od te činjenice. Za mene, ništa nalik nacionalnom ili etničkom ponosu nije moguće. Tek retroaktivno mi je ideja jugoslovenstva postala djelimično prihvatljiva, ne zato što sam bio ubijeđeni Jugosloven, već sam silom prilika razumio da je to ipak savremeniji identitet od onih koji su u nas utjerivani kasnije. Na izvjestan način je sličan američkom ili meksičkom, pa dijelom i švicarskom, nije zasnovan na tvrdim atavističkim „vrijednostima“ krvi i tla već je poput otvorenog kišobrana pod koji mogu da stanu razni ljudi. Naši etnički i nacionalni identiteti vezani su u jedan nerazmršeni čvor. Mi ne možemo iz te kože, niti iko može u tu kožu. Kako se postaje Srbin? I šta znači biti građanin Srbije? To „šibanje“ i „utjerivanje“ u identitet je nešto čemu se opirem i ne razumijem niti imam veliku želju da razumijem šta to mene zapravo čini Srbinom. Sve što o tome znam jeste da sam geografski srazmjerno nesrećan što sam se rodio ovdje i da je to nešto s čime čitav život na različite načine moram da se borim – kaže Arsenijević.

Arsenijević je govorio i o tome da li današnje generacije gledaju na devedesete kao na historijsko vreme, i da li je njihov odnos prema tom vremenu sličan odnosu njegove generacije prema Drugom svjetskom ratu.

- Kao što mladi ne mogu retroaktivno da zamisle šta se tada dešavalo, tako ni ja, kada sam se 1989. vratio iz Londona u Beograd, nisam vjerovao da bi moglo da dođe do rata i krvavog raspada zemlje. Nacionalistički diskurs koji je u Titovo vrijeme bio sankcionisan, izbio je prvo, što se dalo očekivati, na fudbalskim utakmicama. Potom i u koncertnim dvoranama. Meni je bilo nevjerovatno kad se na koncertu grupe Film u SKC-u čulo uzvikivanje četničkih povika, a onda je Jura Stublić uzvratio ustaškim sloganom. A onda je sve prešlo i u skupštinske hale i medije. Kad je počeo rat u Hrvatskoj, svake večeri smo u vijestima gledali jedan nadrealni rat koji se nije dešavao negdje na Bliskom istoku, nego u mnogo neposrednijoj i mnogo poznatijoj blizini. Ali to nije smanjilo naivnosti nekih među nama. Kada mi je neko, početkom 1992. godine, nakon uspostave primirja u Hrvatskoj rekao: „A sad će Bosna“, odgovorio sam: „Ma nema šanse“.

Nasilje na sportskim terenima još je jedna od tema o kojima govori Arsenijević. Srbija se kao i BiH podijelila na one koji su na Svjetskom prvenstvu navijali za Hrvatsku i one koji su navijali protiv nje.

- Ne volim kolektivne sportove, na prvom mjestu fudbal zbog te reinstitucije i teatralizacije jedne suštinski ratne igre nadojene testosteronom. Navijač osjeća, iako je potpuno pasivan, da se bori za „našu stvar“. Ali bez obzira na to, svaki navijač bi priznao da se mi razumijemo sa Hrvatima. U Zagrebu postoji mit beogradskog taksiste, koji, za razliku od zagrebačkog koji samo radi svoj posao, jeste mudrac koji zna velike istine i sluša hrvatski pop. Mi smo jedno u našem plemenskom okruženju, nešto smo drugo kada nabrijani na društvenim mrežama iz privatnosti sijemo svoje velike misli u opštu memosferu, ali smo ujedno i nešto sasvim treće u fizičkom kontaktu. I nije to samo slučaj kod nas. Postoji knjiga „Hitlerovi dobrovoljni dželati“ u kojoj se analizira odnos Nijemaca prema Jevrejima koji je na kraju doveo do nacizma i holokausta. I običan Nijemac pravio je bez mnogo problema ili osjećaja paradoksa jasnu distinkciju između, na primjer, komšije Avrama kojeg poznaje i za kojeg je bio spreman da tvrdi da je častan i dobar čovjek i nekakvih Jevreja kao anonimne pošasti koja prijeti da uništi Njemačku.

Na pitanje da li i dalje živi u devedesetim, Arsenijević odgovara:

- Zapravo, uopšte ne živim u tom vremenu. Mnogo mi se više dopada sadašnjost zbog mnogih stvari koje mi omogućava. Ali postoji naprosto ta priča koju nisam završio, a koja je smještena u to vrijeme. Dakle, ne zloupotrebljavam devedesete niti sam beznadežno zaglavljen u njima, samo završavam nešto što sam davno započeo. Nisam sklon demonizaciji trenutka, nervira me kad ljudi olako izjavljuju kako je danas gore nego devedesetih. Treba stvarno biti ograničenih vidika ili sposobnosti razumijevanja prošlosti i sadašnjosti da bi se u tako nešto vjerovalo.

Posljednja sam osoba koja bi pristala na pasivno mirenje sa stvarnošću, jer je zaista zabrinjavajuća, ali me uznemiruje da su mjerila kojima ljudi raspolažu toliko sebična i da dopiru samo donde dokle seže njihova koža. Kada kažem da je devedesetih bilo mnogo gore, ne mislim na prostor Vračara ili Starog grada u Beogradu, već na onu vrstu nasilja koju su građani doživljavali u tadašnjoj Jugoslaviji tamo gdje su trpjeli ratna dejstva, u Vukovaru, Srebrenici, Goraždu...

Arsenijević ističe kako se trenutno nalazimo u fazi sveopšte relativizacije događaja iz devedesetih.

- Postoji istraživanje dnevnog lista „Danas“ po kojem je, mislim, samo osam posto ljudi uopšte svjesno šta se dešavalo u Vukovaru, dok je broj ljudi koji priznaju zločine koji su se dogodili u Srebrenici takođe zaprepašćujuće mali. Početkom dvijehiljaditih, bez obzira na to kakvi su vaši stavovi bili, vi niste negirali jer niste mogli da negirate stvari koje su se dogodile. Ali petnaest godina kasnije nalazimo se u fazi sveopšte relativizacije. Dobro znamo da i na globalnom nivou živimo u doba post-istine, i to je jako dobro opisao hrvatski historičar Hrvoje Klasić kada je analizarao ratni poklič hrvatskih nacionalista „U boj u boj, za narod svoj“, koji u stvari potiče iz Srbije. To je naime prvi dvostih „Bojne pjesme“ iz 1876. koju potpisuje Jovan Jovanović Zmaj. Međutim, kada suočite ljude s tom činjenicom, oni zastanu i kažu: „Nije istina“.

U udruženju Krokodil pokrenuli smo veliki projekat „Ko je prvi počeo – historičari protiv revizionizma“. Ono što promovišu sjajni historičari sa prostora bivše Jugoslavije koji su uključeni u projekat nije nastojanje da svi na ovom prostoru dođemo do konsenzusa o novom zajedničkom narativu, jer je on nemoguć. Cilj je da pristanemo na ideju multiperspektivne historiografije koja podrazumijeva da različite narative iz traumatične nedavne prošlosti stavite jedan uz drugi i omogućite ljudima da prihvate da tako kompleksne situacije poput raspada Jugoslavije nemaju niti mogu da imaju jedinstvenu priču i tumačenje.

Arsenijević kaže kako su političari poput Vučića i Dačića potpuno dosljedni u vođenju svojih politika.

- Nepopularno je ovo što ću reći, ali po mom mišljenju Vučić, Dačić i Šešelj nisu nimalo krivi što i dalje vladaju našom političkom scenom. Oni su takvi kakvi su i prilično su dosljedni u tome. Problem je u ljudima i politikama u koje su ljudi vjerovali. Meni je kasno sinulo ko su bili potpisnici dokumenta o osnivanju Demokratske stranke – između ostalih Nikola Milošević, Kosta Čavoški, Vojislav Koštunica. Šta smo mi uopšte očekivali? Ali zaludjela nas je činjenica da nema plavo-bijelo-crvene trobojke u bojama Demokratske stranke i da nema onog opresivnog prefiksa „srpska“. Uvijek me je zbunjivalo zašto Srbi u Srbiji uporno osnivaju partije sa prefiksom „srpska“. Razumijem Savez vojvođanskih Mađara ili Bošnjačko-demokratsku stranku Sandžaka kao manjinske partije, ali šta dokazuje prefiks „srpska“ u nazivu Srpske demokratske stranke? Ili Srpskog pokreta obnove? Srpske napredne stranke? To je poput „duple doze kofeina“. Na ono podrazumijevajuće „srpska“, jer su partija iz Srbije, oni su to duplo naglasili jer tako njihov nacionalizam postaje ono što jedino i želi da bude – nedvosmislen i opresivan turbo-nacionalizam.

Da li se u tome krije klica poraza Petog oktobra?

U protestima od 9. marta 1991. do onih posljednjih 5. oktobra 2000. kojima je Slobodan Milošević zbačen sa vlasti, svako je tumačio po svom nahođenju onaj cirkus koji smo tada zvali opozicija. Nju su činili i Vuk Drašković, razulareni narodni tribun-četnik, pa Zoran Đinđić koji je promovisao jedan dosta brutalan liberalni koncept koji se nama u to vrijeme činio modernim, dok je u isto vrijeme pokazivao da umije da bude jako pragmatičan u političkim odlukama kao i nemilosrdan u partijskim borbama – sjećamo se načina na koji je stigao na vrh Demokratske stranke preko leđa Dragoljuba Mićunovića. Posljednji dio tog trijumvirata demokratske opozicije bili su Vesna Pešić i Građanski savez, koji je najviše ličio na ostvarenje mokrih snova onog dijela Srbije kojem sam ja pripadao. U početku potpuno skrajnuti, stalno smo žudeli za kritičnom masom koja će toliko porasti da će se prirodno dogoditi preokret u Srbiji. A to se konačno desilo upravo 5. oktobra 2000. godine.

Naša iluzija postmiloševićevske Srbije postala je bolno jasna već u onom haosu koji je tog dana vladao ispred Skupštine. Zgrada Skupštine je gorjela, iz nje su se vijorili lažni glasački listići a ispred je bio traktor s prikolicom, pun nekih pretpotopskih četnika s bradama i kokardama. Pored je prolazila grupa klinaca u sportskoj garderobi sa kapuljačama i bejzbol kapama koji su, kad su ugledali tu četničku gomilu, zastali, podigli tri prsta i viknuli: „Gdje ste, Čečeni!“ Tu se desio kratki spoj i stvorila se jedna sinkretička, savremenoj Srbiji svojstvena energija koju je u narednim godinama snažno reflektovala muzika Beogradskog sindikata. Svuda u svijetu postoji slobodarski rep, a u Srbiji nimalo slučajno tvrdi desničarski hip-hop koji oličava upravo Beogradski sindikat. Ali ništa od svega toga mi tada u opštem zanosu nismo bili u stanju da razumijemo. Već onog famoznog 6. oktobra vidjeli smo da naša revolucija vodi u imploziju svih mogućih empacipatorskih ideja demokratske opozicije. Prvo je Demokratska stranka profitirala na smrti Zorana Đinđića jer se nalazila u društvu koje je opsjednuto smrću, koje smrt voli, cijeni i poštuje, što se vidi u činjenici da je Zoran Đinđić bio najnepopularniji političar do momenta kad je ubijen, a onda mu je već sutradan milion Srba išlo na litije. Potom dolazi do straha Demokratske stranke od sopstvenog demokratskog potencijala i ona pokušava da sve nas uvjeri u sopstveni "patriotizam" marketinškog tipa izražen kroz onaj jad od slogana „I Evropa i Kosovo“. Nije, dakle, problem u Vučiću i Dačiću, već u opoziciji koja dosljedno izigrava i samu sebe i dio društva koji joj je inače sklon.

Šest godina je od Vučićevog dolaska na vlast u Srbiji. Arsenijević u intervjuu za Vreme analizira i Vučićev period vladavine.

Moram da primijetim apsolutnu ideologizaciju svega koja u našem društvu vlada nezavisno od toga za koga i za šta kuca vaše srce. Za jedan broj ljudi sve što dolazi iz grozomornih vladajućih struktura je apsolutno loše. To je vrsta razumljive frustracije koju je proizvela vladavina brutalnih ljudi za koje bi bilo najispravnije da su na vrijeme odgovarali pred Haškim tribunalom. Ali nisu, i to je naša realnost. Kada je nedavno pokrenuta priča da Srbija postane „opt-out“ zemlja za doniranje organa, mnogi ljudi koje poznajem komentarisali su: „Neću da mi Vučić vadi bubreg.“ Odbijati jednu dobru inicijativu samo zato što dolazi sa te strane političke sfere, a da pritom druga strana ni ne postoji, veoma je problematično, naročtio jer nekim ljudima život zavisi od nje. Kao društvo moramo da malo smirenije reagujemo na taj narativ jer nemamo nikakvu realnu opciju B. Tih šest godina SNS-a plastično reflektuju mnoge naše veoma kompleksne poraze. Naravno da je period Demokratske stranke u poređenju s ovim bio nešto bolji. Ali, ja se dobro sjećam netrpeljivosti Dragana Đilasa prema paradi ponosa, pamtim i način na koji se gradio Belvil, odnos prema Romima s Novog Beograda, vrlo neprijatne poslovne pogodbe s Azerbejdžanom, pretvaranja zemljišta u Skerlićevoj ulici na Vračaru u pašnjak da bi se jeftinije otkupilo – i jedne sveopšte arogancije, jer im se činilo da je sva vlast u njihovim rukama i da će to zauvijek biti tako. Svi zajedno sada plaćamo cijenu toga.

U ovoj političkoj šahovskoj partiji sve druge je nadigrala naprednjačka ekipa. Oni su, kao i svi drugi igrači na političkoj sceni Srbije uostalom, imali i imaju krajnje totalitarizujuće namjere, a to što su u tome uspješni samo je dio našeg poraza. Neke segmente naprednjačke politike gledam sa srazmjernim interesovanjem, druge s gađenjem i nemogućnošću da ih prihvatim, ali ostaje činjenica da su to ljudi koji su dosta vješto presvukli politička odijela maskirajući se u nešto amorfno, prilagođeno savremenosti i da to nisu više oni brutalni četnici kakvi su bili prije dvadeset godina, već neki iskrivljeni neoliberali balkanskog tipa koji pokušavaju da ostvare određenu komunikaciju s evropskim zemljama.

Na kraju, Arsenijević kaže kako je Srbija iz odgovornosti za ono što se dešavalo na Kosovo trebala priznati Kosovo kao nezavisnu državu.

Sve je to jad i bijeda naše politike. Onaj nad kim lebdi sjenka da je sklon demokratiji ovde mora neprestano i pojačano da glumi nacionalistu, dok onaj ko ima tu vrstu nacionalističkog kredita može dio tog kredita da troši na nepopularne poteze. Aleksandar Vučić je dobro proračunao da neke stvari mogu da se urade a da to ne rezultira potpunim gubitkom povjerenja kod glasača. Glupo je govoriti da je Kosovo Srbija, a da na graničnom prelazu s Kosovom morate dvaput da izvadite dokument. Najbolje što mi možemo da uradimo kao društvo jeste da prihvatimo tu realnost. Da ne govorim o količini odgovornosti koju Srbija ima za ono što se na Kosovu događalo.

U maju 1999. pri kraju NATO dejstava u Srbiji i Crnoj Gori ponuđena mi je jednogodišnja stipendija u Meksiku, i tamo sam od kosovskog pjesnika Dževdeta Bajraja čuo o „frenkijevcima“ koji su u to vrijeme bili strah i trepet na Kosovu, učestvovali u masovnim ubistvima civila, a o kojima u tom trenutku gotovo da niko ništa nije znao u Srbiji. To su, naravno, bile jedinice koje je predvodio Franko Simatović. Mjesto Bela Crkva (ili na albanskom Belacerka) je notorno na Kosovu po tome što je muško stanovništvo brutalno pobijeno a potom je cijelo mjesto doslovno sravnjeno bagerima sa zemljom. Kad su par godina kasnije iz jezera Perućac vađeni leševi civila koji su tu dopremani sa Kosova i bacani u vodu, jedna televizija je snimila čovjeka kako pliva u jezeru dok traje akcija vađenje leševa. Kada ga je voditeljka pitala kako može da pliva među leševima, on je izjavio legendarnu rečenicu: „Ja u to ne vjerujem.“ Po meni je to jedan od najistinitijih televizijskih snimaka ikada, koji pokazuje dokle može da ide dobrovoljno sljepilo našeg građanina. I kada je suočen sa svim dokazima, odmahuje glavom i govori: „Ja u to ne vjerujem.“ To je ona ista laž Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata koji, kao, nisu znali šta se dešava u logorima i zašto gore ti dimnjaci krematorijuma. Da su građani Srbije željeli suštinski i dramatično drugačiju Srbiju, ona bi se dogodila. Imamo, dakle, upravo onakvu Srbiju kakvu i zaslužujemo.