Vučić i Dodik 23 godine kasnije: Ratna retorika u prvom planu, žrtve u drugom

Piše: Haris Ljevo

Obilježavanje 23. godišnjice od akcije Oluja, u kojoj je Hrvatska u avgustu 1995. godine oslobodila teritorij koji su do tada kontrolisale vojne i paravojne snage tzv. Srpske Krajine, i ove godine je prošlo u Srbiji potpuno u znaku zapaljive retorike srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, te predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika.

Ovogodišnje obilježavanje progona Srba iz Hrvatske bilo je kao prepisano od prošle godine. Vučić i Dodik su prijetili kako se Oluja više nikad neće ponoviti, dok se o samim žrtvama nije skoro nikako govorilo.

Prošle godine je skup bio održan u Veterniku, a ove godine u Bačkoj Palanci. Dakle, jedina promjena je zapravo bila promjena mjesta održavanja.

- Nećemo nikad dozvoliti da bude zaboravljen taj zločin.Jedino šta možemo da uradimo jeste da krajiški Srbi imaju ista prava kao i svi Srbi i da pozivamo hrvatsko rukovodstvo da učini nešto za srpski narod – poručio je Vučić.

Još je spomenuo kako su Hrvati sretni, ne zbog vlastitog uspjeha, već zbog srpske nesreće, ali da Srbi nisu tužni zbog sreće Hrvata, već zbog onoga što ih je zadesilo. 

- Motiv je važan isto kao zločin jer mržnja ne poznaje vrijeme. Hitler je htio svijet bez Židova, Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba. Ne zna šta je najveći zločin ako to nije zločin počinjen u ime krvi, nacije i vjere – poručio je Vučić.

Sve ovo poručio je čovjek koji je u vrijeme ratnih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije obavljao visoke funkcije u srbijanskoj vladi i koji je poručivao kako će za jednog Srbina biti ubijeno sto muslimana!!!

Iako je skup trebao biti u znaku podrške hiljadama prognanih Srba iz Hrvatske, koji još uvijek žive u kolektivnim izbjegličkim centrima u Srbiji, Vučić i Dodik su skup iskoristili za slanje zapaljivih poruka, istih onakvih kakve su prethodile ratovima devedesetih na ovim prostorima, a kao kulminaciju imale su kolone traktora sa srpskim izbjeglicama iz Krajine. 

Međutim, nijednom rečenicom Vučić nije pokušao objasniti prisutnima svoju ratnu ulogu, a da ne govorimo o izvinjenju tim ljudima koji su početkom devedesetih godina naivno povjerovali u priču o Velikoj Srbiji, koju je tada aktivno zagovarao Vučić, danas je malo ušminkao svoje nacionalističko lice, da bi danas živjeli rasuti po svijetu bez ikakve nade u povratak svojim kućama. 

I dok se svakodnevno predstavlja kao lider regiona, čovjek koji zagovara mir i stabilnost, Vučić, čim se zato ukaže povoljna prilika, pokazuje da nije ni milimetra odmakao od politike koju je zagovarao prije dvadesetak godina.

Vučić javno nudi zaštitu i pomoć svim Srbima u regionu, a kako ta pomoć izgleda u praksi najbolje će posvjedočiti izbjegli Srbi iz Krajine. Koliko je Srbija dobar domaćin Krajišnicima najbolje pokazuje činjenica da 23 godine nakon Oluje, prema zvaničnim podacima, još uvijek 19.000 izbjeglica iz Krajine živi u kolektivnim izbjegličkim centrima bez ikakve nade u bolju budućnost. Nekoliko desetina hiljada ih je već napustilo Srbiju u potrazi za boljim životom u zemljama "mrskog" zapada, na hiljade onih najstarijih već odavno je umrlo, a oni koji su u Srbiji pronašli bolje mjesto za život mogu se prebrojati na prste. 

Jedina razlika između Vučića sada i Miloševića nekada je ta što Vučić zajedno s Dodikom nudi zaštitu svim Srbima u regionu, dok je Milošević bio, valjda, veći Srbin, pa je „štitio“ sve Srbe svijeta. Treba se samo sjetiti priča i medijskih natpisa o Chicagu kao drugom glavnom gradu Srbije ili Srbiji do Tokija.

Vučić je svjestan da su mnogi Srbi danas rasuti diljem svijeta upravo zbog toga što su povjerovali u Miloševićev san o svim Srbima u jednoj državi. Danas umjesto u Velikoj Srbiji žive rasuti od Australije do Amerike zarađujući za život u zemljama koje desničarska i nacionalistička Srbija optužuje za „sve patnje kroz koje prolaze Srbi“.

Svjestan da je tim ljudima, koji u zemljama „mrskog zapada“ imaju sve uslove za normalan i bezbrižan život nije do priče o nacionalizmu i ratovanju, Vučić i Dodik su sužili granice djelovanja, pa su se okrenuli regionu i ljudima koji zbog katastrofalne ekonomske situacije, u koju su dovedeni najvećim dijelom zahvaljujući Vučićevim i Dodikovim „reformama“, nemaju baš puno izbora osim vjerovanja u nacionalističke mitove.

Dodik ni ovaj put nije rekao ništa novo, samo je iskoristio priliku da još jednom poruči kako će "još u ovom stoljeću svi Srbi živjeti u jednoj državi". 

Vučić i Dodik ne shvataju, ili neće da shvate, da su upravo snovi o životu svih Srba u jednoj državi i doprinijeli da se u Bačkoj Palanci održavaju skupovi poput ovogodišnjeg.

Loše je samo što im još uvijek veliki broj ljudi vjeruje.